Ogab (fa) عقاب | |
---|---|
Skica Ogaba | |
Vrsta | raketna artiljerija (VBR) |
Država porijekla | Iran |
Historija uporabe | |
U službi | decembar 1986.[1][2] |
Korišten od | v. Korisnici |
Ratovi | Iransko-irački rat (1980–1988)[2] Drugi libanonski rat (2006)[3] Rat u Gazi (2008–2009)[4] |
Historija proizvodnje | |
Projektant | Organizacija obrambene industrije (DIO)[1] |
Proizvođač | AIO;[4] SBIG[5] |
Razdoblje proizvodnje | od 1985. (preliminarno)[2] od 1987. (masovno)[1] |
Proizvedeno komada | 1000 kom./god. (1980-ih)[2] |
Karakteristike | |
Masa | 360 kg (s bojevom glavom)[1] |
Visina | 482 cm[1] |
Dijametar | 230[3][4] – 320[1][2] mm |
Brzina | 4 – 5 Ma[3] (1360 – 1700 m/s)[3] |
Bojeva glava | 1 – 3 (70 kg)[2][3][4] |
Domet | 34 – 45 km[1][2][3][4] |
Pogonsko gorivo | kruto gorivo[4] |
Preciznost | <500 m[3][4] |
Sistem navođenja | nema[2][3][4] (moguće inercijalno)[1] |
Lansirna platforma | mobilni lanser (TEL)[4] (MB/Havar 6x6/4x4)[6] F-4 Phantom II[3] F-14 Tomcat[3] |
Ogab (perz. عقاب, dosl. "orao")[2] je iranski raketno-artiljerijski sistem razvijen 1980-ih godina[3] na temelju kineske izvozne inačice sistema Tip 83 (WM-40).[1][2][4] Ogab predstavlja jedno od prvih domaćih oružja takve vrste u Iranskim oružanim snagama[1][3] i korišten je u zadnjoj fazi Iransko-iračkog rata (1980–1988),[1][2][4] te kasnije u arapsko-izraelskim ratovima 21. vijeka.[3][4]
Sistemi Ogab i Nazeat prvi su iranski projektili iz raketno-artiljerijske domene razvijeni nakon Iranske revolucije iz 1979. godine.[3] Program razvoja domaće raketne artiljerije bio je motiviran Iransko-iračkim ratom (1980–1988) odnosno potrebom za efikasnim i jeftinim oružjem kojeg će masovno proizvoditi na svom tlu,[2] a njegovi počeci datiraju se u 1983. kada je testiran autohtoni inercijalni sistem navođenja.[1] Međutim, nije poznato rabi li se isti kod Ogaba, Nazeata ili nekog trećeg projektila.[1] Preliminarne verzije Ogaba nastale su 1985.[2] na temelju kineskog sistema Tip 83 (WM-40).[1][2][4] i njegova proizvodnja bila je jedan u nizu ugovora koje je sklopio tadašnji parlamentarni glasnogovornik A. H. Rafsandžani prilikom posjete službenom Pekingu.[2] Kineska tehnološka pomoć uključivala je transfer mašinerije, tehnologije i ekspertize potrebnih za pokretanje domaćeg razvoja,[2] iako nije poznato jesu li direktno sudjelovali i u lokalnoj proizvodnji.[1]
Glavne obrambene kompanije uključene u projektiranje, organizaciju i proizvodnju bile su Organizacija obrambene industrije (DIO) kao krovni vojni konglomerat,[1] te njegove podružnice Industrijska grupacija Šahid Bageri (SBIG)[5] i Organizacija avijacijsko-astronautičkih industrija (AIO).[4] Na razvoju je sudjelovalo više hiljada domaćih stručnjaka odnosno najmanje stotinu individualnih postrojenja diljem zemlje,[1] među kojima su bitnija ona u Sirdžanu[1] i kod Semnana.[2] Također, poligon za testiranje izgrađen je kod Rafsandžana,[1] dok je uz sjeverni rub Dašt-e Kavira (zajedno sa spomenutim proizvodnim kapacitetima) izgrađen i veliki Semnanski raketodrom.[5] Prema zapadnjačkim analizama, izgradnja raketodroma na ovoj lokaciji inicirana je 1985.[5] i dovršena 1986. ili 1987. godine.[7] Prvi operativni primjerci Ogaba bili su spremni u decembru 1986. godine,[1] no masovna serijska proizvodnja započela je godinu kasnije[1] i proizvodni pogoni kod Semnana 1987. imali su kapacitet proizvodnje od 1000 komada godišnje.[2] Krajem 1989. u proizvodnju je pušten i napredniji sistem Fadžr-3, razvijen na temelju Ogaba.[2]
Tehničke karakteristike Ogaba slične su kineskom sistemu Tip 83 (WM-40) – dužina rakete je 482 cm,[1] dijametar mu ovisno o izvorima iznosi 230[3][4] ili 320[1][2] mm, a ukupna masa (uključujući bojevu glavu) 360 kg.[1] Projektil je pogonjen na kruto gorivo[4] i domet mu iznosi od minimalno 34 do maksimalno 45 km.[1][2][3][4] Raketa nema vanjsko navođenje,[2][3][4] no postoje indicije da je implementiran inercijalni sistem[1] odnosno da se u letu stabilizira vrtnjom.[3] Udarna brzina projektila iznosi 4 – 5 Ma (1360 – 1700 m/s),[3] a najveća mana mu je relativna nepreciznost[4] koja pri najvećem dometu iznosi oko 500 m.[3][4] Bojeva glava ima masu od 70 kg[2][3][4] i nosi visokoeksplozivno punjenje,[3][8] a može nositi i kemijsko oružje[3] (kojim se Iran za razliku od Sadamovog Iraka nije služio za vrijeme rata). Ogab stoga pri maksimalnom dometu nema mogućnost gađanja mobilnih i manjih neprijateljskih meta.[3]
Tijelo projektila izrađeno je od čelika[8] i najčešće je obojano bijelom bojom s crvenim vertikalnim stabilizatorima,[8] dok bojeva glava nosi zelene, bijele i crvene pruge.[8] Lansirna platforma Ogaba je mobilni lanser (TEL) koji nosi do tri projektila,[1][3][8] za razliku od izvorne kineske inačice koja nosi četiri komada. Primarni korišteni model vozila je Havar (6x6/4x4), licencirana verzija Mercedes-Benza[6] koju proizvodi iranska kompanija Iran Hodro Dizel. Ovo vozilo koristi se i za Nazeat-6/10,[3][6] a vizualno je sličan transportnom sistemu za ruske rakete 9K52 Luna.[6] Prema procjenama iz ranih 2010-ih, Iran raspolaže sa 250 takvih mobilnih lansera.[4] Američki izvori navode da je Iran razvio i modificiranu verziju Ogaba koja se ispaljuje s borbenih aviona F-4 Phantom II i F-14 Tomcat.[3] S druge strane, gerilske organizacije poput Hezbolaha i Hamasa služe se primarno simplificiranim metalnim lansirnim rampama.
Ogab je prvi put korišten u decembru 1986. godine tokom zadnjih faza Iransko-iračkog rata,[1][2] kao prvi operativni raketno-artiljerijski sistem u iranskoj službi.[1] Tokom 1987. godine ispaljeno je između 55 i 70 projektila,[1] a do kraja rata (august 1988) iskorišteno je ukupno od 250[1] do 270 komada[4]. Iako je Ogab u naravi taktičko oružje,[9] Iran ga je koristio pretežito u strateške svrhe[8] odnosno artiljerijsko bombardiranje vojnih postrojenja razasutih po iračkim urbanim sredinama. Ogab je ostao u iranskoj operativnoj upotrebi i tokom 1990-ih godina,[1] a korišten je i prilikom vojnih vježbi Veliki poslanik 3 u julu 2008. godine.[9] Sistemom danas raspolažu artiljerijske jedinice regularne kopnene vojske (Arteš) i elitne Revolucionarne garde (Pasdaran).[4] Osim iranske vojske, Ogab se još nalazi u službi libanonskog Hezbolaha koji ga je koristio u izraelsko-libanonskom ratu (2006),[3] te palestinskog Hamasa koji ga je rabio prilikom rata u Gazi (2008–2009).[4]
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Ogab (raketa) |