Rufino Blanco-Fombona
| Rufino Blanco-Fombona | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 17. lipnja 1874. Caracas, Venezuela |
| Smrt | 16. listopada 1944. Buenos Aires, Argentina |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | pisac, političar, novinar |
| Opus | |
| Književni pravac | modernizam |
| Književne vrste | roman, poezija, esej, dnevnici |
| Jezik | španjolski jezik |
| Znamenita djela | |
| |
| Inspiracija | |
Rufino Blanco-Fombona (Caracas, 17. lipnja 1874. – Buenos Aires, 16. listopada 1944.) bio je venezuelanski pisac, historičar književnosti, novinar, političar i diplomat, jedan od najvažnijih venezuelanskih pisaca XX. vijeka. Za svoj je opus čak šest puta nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, prvi puta 1928. godine, međutim nikada ju nije dobio.
Rođen je u uglednoj obitelji u Caracasu, gdje se i školovao. Nakon završene sredje škole, upisao je studij prava i filozofije pri Centralnom univerzitetu, ali je s tek napunjenih 18 godina napustio isti te pristupio vojnoj akademiji kako bi mogao sudjelovati u Legalističkoj revoluciji 1892. godine; iste godine imenovan je kozulom u Philadelphiji. U ovom je periodu počeo pisati poeziju, a po povratku u Caracas 1895. godine sudjelovao je i u radu književnih časopisa. Tokom 1896. i 1897. je radio u venezuelanskoj ambasadi u Nizozemskoj.
Godine 1898., nakratko je boravio u zatvoru zbog sudjelovanja u dvoboju protiv jednog od pomoćnika tadašnjeg predsjednika, unatoč njegovom protivljenju. Nakon izlaska na slobodu, odlazi u Sjedinjene Države kako bi predavao španjolski jezik, ali ubrzo se seli na Dominikansku Republiku, gdje radi kao novinar. Njegova popularnost u toj zemlji bila je tolika da su ga dominikanske vlast imenovale konzulom u Bostonu. Godine 1899., u Caracasu mu izlazi prva zbirka poezije, Trovadores y trovas, nakon koje će uslijediti još nekoliko zbirki u kojima je Blanco-Fombona demonistrirao svoj modernistički stil, koji je svojedobno smatran pretjerano modernim u njegovom podneblju. Nakon povratka u Venezuelu, postao je guverner savezne države Zulije, u kojem je svojstvu po drugi puta završio u zatvoru, ovoga puta u Maracaibu; razlog je bilo ubojstvo vojnog časnika koji ga je želio spriječiti u borbi protiv gumarskog monopola. Ovaj događaj poslužio je kao inspiracija za njegov prvi roman, El hombre de hierro (1907.), u kojem su bili vidljivi utjecaji realističke naracije Honoréa de Balzaca i naturalističkog pesimizma Guyja de Maupassanta. U ovom periodu pisao je i pamflete u kojima je kritizirao državne vlasti i pojedinačne političare. Kada se, kao tajnik Zastupničkog doma, usprotivio diktaturi Juana Vicentea Gómeza, protjeran je iz rodne zemlje, u koju se neće vratiti punih 26 godina.
Inicijalno je živio u Parizu, odakle se nakon četiri godine preselio u Madrid, gdje je ostao sve do kraja svog egzila 1936. godine. Ovaj je period bio izrazito plodan za njegovo književno stvaralaštvo. Početak perioda obiježilo je pamflet "Judas capitolino" (1912.) usmjeren upravo protiv Gómeza, nakon čega je nastao poetski uradak Cancionero del amor infeliz (1918.), inspiriran tragičnim samoubojstvom njegove mlade supruge, koja je saznala za njegovu nevjeru; uz ova djela napisao je još i pet romana te nekoliko teorijskih i esejističkih uradaka. U potonjima je intenzivno predlagao tzv. "panhispanski projekt" u odnosu na američki panamerikanizam, slaveći pothvate španjolskih kolonizatora, koji su poslužili kao osnova za nastanak samostalnih republika; u ovome je periodu doživio i svoju prvu nominaciju za Nobela za književnost. Pred sam kraj svog boravka u Španjolskoj, imenovan je, unatoč protivljenju Miguela Prima de Rivere, za civilnog upravitelja provincija Almeríje i Navarre.
Po povratku u rodnu zemlju, postao je član Nacionalne akademije (1939.), guverner savezne države Mirande i vladin predstavnik u Urugvaju. Ipak, ubrzo se povukao iz politike, shvativši kako ona nije za njega te se posvetio historijskom i književnom radu, mahom dnevničkim zapisima koji su kasnije objavljeni u tri nastavka; posljednje objavljeno djelo bila mu je zbirka poezije Mazorcas de oro. Kako su godine odmicale, njegovo je srce postajalo sve slabije te je umro od srčanog udara tokom putovanja u Buenos Airesu u Argentini, 16. listopada 1944. godine.
