Tondar-69 (fa) تندر-۶۹ | |
---|---|
Projektil HQ-2 na kojem se temelje kineski CSS-8 i iranski Tondar-69 (dizajn je gotovo identičan) | |
Vrsta | taktička balistička raketa[1] |
Država porijekla | Iran |
Historija uporabe | |
U službi | 1992.* |
Korišten od | v. Korisnici |
Historija proizvodnje | |
Projektant | Organizacija obrambene industrije (DIO) |
Razdoblje proizvodnje | od ranih 1990-ih* |
Proizvedeno komada | 100 – 200[1][2][3] |
Karakteristike | |
Masa | 2650 kg (s bojevom glavom)* |
Visina | 1080 cm* |
Dijametar | 650 mm (prvi stupanj)* 500 mm (drugi stupanj)* |
Bojeva glava | 150 – 200 kg[2] |
Domet | 150[2] – 210[1] km |
Pogonsko gorivo | kruto gorivo[1][2] |
Sistem navođenja | inercijalno**[4] |
Lansirna platforma | mobilni lanser**[4] (TEL)* |
Napomena | * Inf. s Missile Threat i Military Edge ** Podaci vrijede za sistem CSS-8 |
Tondar-69 (perz. تندر-۶۹, dosl. "grom") je iranska taktička balistička raketa[1] (ponekad navođena i kao kratkometna balistička raketa[1][2]) razvijena početkom 1990-ih godina na temelju kineske rakete CSS-8.[1][2][4] Oba modela su modifikacije starijih antiavionskih raketa i prema dostupnim informacijama nisu korišteni u ratovima.
Sistem Tondar-69 plod je tehnološke kooperacije Irana i Kine, države kojoj se Teheran okrenuo 1980-ih zbog loših odnosa s obje tadašnje hladnoratovske supersile, Sjedinjenim Državama i Sovjetskim Savezom.[5] Preteča Tondara-69 je CSS-8[1][2][4] (poznata i kao Projekt 8610, M-7[1][2] ili DF-7[4]), kineska raketa zemlja-zemlja koja predstavlja modifikaciju antiavionske rakete HQ-2, inače kineske verzije sovjetskog sistema S-75 Dvina.[2][4] Konverzija ovih modela nastupila je jer su projektili zemlja-zrak postajali zastarjeli, kao i za potrebom gomilanja zaliha tipa zemlja-zemlja. Najsrodniji taktički projektili CSS-8 i Tondaru-69 su američki sistem MGM-52 Lance i ruska OTR-21 Točka.[4] Iako iranski odnosno kineski model imaju veći domet od dva srodna projektila, nosivost bojeve glave je nešto manja.[4] Prve kineske rakete CSS-8 Iran je pribavio kasnih 1980-ih[4] (vjerojatno 1989) i do 1992. godine isporučeno mu je ukupno 90 komada, a kasnije je primio još 110 dodatnih projektila.[2] Iranu je također isporučena i popratna oprema poput mobilnih lansera, kao i tehnologija za lokalnu proizvodnju svih komponenti.[4] Prema zapadnjačkim analizama, Iran je (kao i Kina) konvertirao vlastite zalihe HQ-2 u kopneni Tondar-69, dok je ostatak prenamijenio u sofisticiraniji antiavionski Sajad-1 s nekim autohtonim elementima.[1] U odnosu na kineski CSS-8, iranski Tondar-69 ima 15 – 40% veći maksimalni domet.[1]
Tondar-69 ima dužinu od 1080 cm, dijametar mu iznosi 500 – 650 mm, ukupna masa 2650 kg uključujući bojevu glavu od 150 – 200 kg,[2] a domet od 150[2] do maksimalno 210 km.[1] Broj stupnjeva projektila i vrsta raketnog goriva variraju ovisno o izvorima, ali najčešće se navodi kao dvostupanjski s krutim gorivom.[1][2] Prema drugim procjenama Tondar-69 je jednostupanjskog tipa,[2] a izvorni CSS-8 rabi tekuće gorivo.[4] Sistem navođenja i tip platforme za Tondar-69 nisu poznati, iako se navodi da kineski CSS-8 koristi inercijalni sistem odnosno mobilne lansirne rampe.[4] Tijelo projektila najčešće je obojano u zelene i plave tonove, a na vojnim paradama i vježbama bio je postavljen i na transportne erektore-lansere (TEL) i statične lansirne rampe. Kao najveća mana Tondara-69 navodi se mala preciznost.[2]
Kao i kineski CSS-8, iranski Tondar-69 nije korišten u ratnim okolnostima s obzirom da je početak razvoja uslijedio mjesecima nakon svršetka Iransko-iračkog rata (1980–1988). Također, sukladno dostupnim informacijama Iran nije proslijedio sistem trećoj strani. Projektili Tondar-69 ušli su u operativnu službu 1992. godine, a testirani su prilikom vojnih vježbi Veliki poslanik 4 u septembru 2009.[1][3] odnosno Veliki poslanik 7 u julu 2012. godine.[1] Prema stranim procjenama iz kasnih 2000-ih i ranih 2010-ih, Iran raspolaže sa 100 – 200 projektila Tondar-69[1][2][3] odnosno 20 – 30 mobilnih lansera,[3] te s dodatnih 175 – 200 originalnih projektila CSS-8[2][3] odnosno još 30 lansera za iste.[3]