Vicko Krstulović
| Vicko Krstulović | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Vicko Krstulović, organizator ustanka u Dalmaciji. | |||||||||
| Datum rođenja | 27. april 1905. | ||||||||
| Mesto rođenja | Split Austrougarska | ||||||||
| Datum smrti | 28. septembar 1988. (83 god.) | ||||||||
| Mesto smrti | Split, SR Hrvatska SFR Jugoslavija | ||||||||
| Supruga | Lucija Krstulović | ||||||||
| Profesija | društveno-politički radnik | ||||||||
| Član KPJ od | 1922. | ||||||||
| Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||||
| Služba | NOV i PO Jugoslavije | ||||||||
| Čin | general-major u rezervi | ||||||||
| Predsednik Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske | |||||||||
| Period | 1952 — 1953. | ||||||||
| Prethodnik | Karlo Mrazović | ||||||||
| Naslednik | Zlatan Sremec | ||||||||
| Ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske | |||||||||
| Period | 14. aprila 1945. - januar 1946. | ||||||||
| Prethodnik | pozicija stvorena | ||||||||
| Politički sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju | |||||||||
| Period | oktobar 1939. - novembar 1944. | ||||||||
| Prethodnik | Duško Mrduljaš | ||||||||
| Naslednik | Drago Gizdić | ||||||||
| Narodni heroj od | 23. jula 1952. | ||||||||
| Odlikovanja |
| ||||||||
Vicko Krstulović (Split, 27. travnja 1905. – Split, 28. rujna 1988.),[1] bio je hrvatski komunist, jedan od vođa ustanka u Dalmaciji, a nakon rata predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske od 1952. do veljače 1953. godine.
Obnašao je mnoge funkcije u KPJ i KPH, bio je tajnik Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju, ministar unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske, ministar pomorstva FNRJ, ministar rada FNRJ.
Vicko Krstulović rodio se u Splitu 1905. godine. Već kao petnaestogodišnjak, postao je članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a 1922. primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Više je puta hapšen i zatvaran zbog komunističkog djelovanja. Godine 1939., postao je političkim sekretarom novog Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju.[2] Na toj je poziciji zamijenio Vicka Jelasku, koji je došao u sukob s novim (Titovim) rukovodstvom KPJ.[3]
Poslije Travanjskog rata, sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 1941. godine, Vicko je, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i član CK KPJ i CK KPH, radio na širenju Narodnooslobodilačkog pokreta i rukovodio pripremama oružanog ustanka u Dalmaciji. U rujnu 1941. godine, postao je prvi zapovjednik Dinarskog partizanskog odreda. Štab ovog odreda je postupno postao rukovodstvo svih partizanskih postrojba Dalmacije. U travnju 1942. godine, Glavni štab NOV-a Hrvatske postavio ga je za zapovjednika Četvrte operativne zone Hrvatske.[2][4]
Poslije sastanka sa članovima Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a i Vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom, u drugoj polovici srpnja 1942. godine na planini Cincar, dobio je nova uputstva za djelovanje antifašističkog pokreta u Dalmaciji. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, u Dalmaciji je formirano pet novih dalmatinskih brigada NOVH, a 13. veljače 1943. i Deveta dalmatinska divizija NOVH, čiji je prvi zapovjednik bio Vicko Krstulović[5]. Deveta dalmatinska divizija NOVH bila je formirana od 3., 4. i 5. dalmatinske brigade u Imotskom 13. veljače 1943. godine, a uz Vicka Krstulovića, zapovjednika, Ivica Kukoč bio je komesar a načelnik štaba Josip Škorpik.[5] Ova divizija je sudjelovala u bitci na Neretvi. Zbog iscrpljenosti boraca i epidemije tifusa, ova divizija je bila rasformirana 12. travnja 1943. godine. Tijekom bitke na Sutjesci, Vicko Krstulović se kretao sa ostalim članovima AVNOJ-a, čiji je i on bio član.[2][6]
Kolovoza 1943. godine, zajedno sa Prvom dalmatinskom udarnom brigadom, vratio se u Dalmaciju. 22. kolovoza 1943. godine obnovljen je Štab Četvrte operativne zone Hrvatske, a prestao je postojati Operativni štab za Dalmaciju,[7] i on je ponovno bio njegov zapovjednik. U Štabu IV. OZ-a sve su poslove vršili komesar Ivica Kukoč i zamjenik komandanta Maks Baće, dok je Krstulović bio angažiran na političkim zadatcima, na terenu, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju.[7] Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Vicko je zajedno s Ivom Lolom Ribarom, ušao u okupirani Split. 9. rujna oni su počeli razgovore sa zapovjednikom divizije "Bergamo", generalom Emilliom Becuccijem, o predaji divizije.[8] 16. rujna 1943. godine potpisan je sporazum o predaji divizije NOVH-u u hotelu "Park" a potpisali su ga zapovjednik divizije general Emilio Becucci, general Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, kao predstavnik i Ivo Lola Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ-a a svjedoci su bili šef britanske misije major Deakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. E. Burke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri engleskoj vojnoj misiji.[8] U listopadu 1943. godine bio je formiran Štab Osmog dalmatinskog korpusa, koji je preuzeo funkciju rukovođenja vojnim postrojbama od Štaba Četvte operativne zone, a Vicko se tada posvetio političkom radu u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, krajem studenog 1943. godine u Jajcu, bio je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a.[2][6]
Prema nekim svedočenjima, za vrijeme NOB-a je predlagao oslobađanje sabirnog logora u Jasenovcu, ali njegov prijedlog nije prihvaćen.[9]
Iako ga mnogi opisuju kao uzornoga komunističkoga dužnosnika,[10] neki mu zamjeraju poslušnost prema navodnoj protuhrvatskoj politici u komunističkoj partiji.[1]
U prosincu 1944. godine, bio je izabran za povjerenika industrije i trgovine ZAVNOH-a, a 14. travnja 1945. godine za ministra unutarnjih poslova u prvoj Vladi Demokratske Federalne Hrvatske, formiranoj u Splitu. Krstulović je kao ministar unutarnjih poslova propisao Naredbu o zabrani ustaške i fašističke literature kojom je zabranio do daljnjega svaku prodaju i svako rasparčavanje literature koja je izašla nakon 6. travnja 1941. godine. Iako je naredba sadržavala i dio u kome je bilo riječi o komisiji stručnjaka koji će literaturu pregledati i nakon toga zabraniti, odnosno odobriti daljnju prodaju navedenih djela.[11]
Dana 6. srpnja 1945. godine prenosi Uredbu saveznoga ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića oblasnim i okružnim NOO o uklanjanju vojničkih grobalja pripadnika protivničkih vojska:
Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika...treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja.
[12] Tada su sravnani sa zemljom svi vanjski znakovi groblja.
Od siječnja 1946. godine bio je ministar rada i ministar pomorstva u Saveznoj vladi, a u travnju 1951. godine, postao je predsjednik Oblasnog Narodnog odbora Dalmacije i politički tajnik Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. U veljači 1952.. godine bio je izabran za predsjednika Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske (tada najviša funkcija u Republici), a u veljači 1953. postao je članom Saveznog izvršnog vijeća.[6]
Od 1954. do 1959. godine, bio je predsjednik Odbora u Saboru NR Hrvatske, a zatim i član Izvršnog vijeća Sabora. Od 1963. do 1967. godine, bio je predsjednik Odbora za proračun Savezne skupštine SFRJ, a od tada član Savjeta federacije SFRJ. Za narodnog izaslanik u Hrvatskom saboru bio je biran od 1945. do 1963. godine, a za narodnog izaslanika u Saveznoj skupštini od 1945. do 1967. godine. Pored ovih državnih funkcija bio je i predsjednik Glavnog odbora Narodne tehnike Hrvatske, predsjednik Matice iseljenika Hrvatske i člana Predsjedništva Saveza udruženja boraca NOR-a Jugoslavije.[6]
Djela, radovi i članci:
- Referat o djelu druga Tita. // Vjesnik, 26. svibnja 1952.
- Susret sa drugom Titom. // Narodna armija, 22. prosinca 1951., Slobodna Dalmacija, 24. svibnja 1952., Poruka borca, 1972., br. 31. i 32.
- Tito je pitao da li su djeca gladna. // Mladost, 25. lipnja 1958.
- Historijska odluka o obrani Visa. // Pomorski zbornik, 1964., 2. knj., str. 7-17. + II. tab.
- Jadranska orijentacija socijalističke Jugoslavije, Zagreb, 1967. (2. dop. izd., Spektar, Zagreb, 1972.)
- Dosadašnji razvoj, stanje i mogućnost daljeg napretka pomorske privrede u uvjetima našeg društvenog i privrednog sistema // Pomorski zbornik: Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Zadar, 1967., 5. knj., str. VII-XXXIV., (COBISS-Sr), ISSN 1330-674X
- Pomorska privreda kao faktor ubrzanog općeg privrednog razvoja. // Pomorstvo, 3-4/1968., str. 70-73.
- Partijska organizacija Dalmacije i stvaranje narodnooslobodilačke vlasti: od prvih akcionih odbora do ZAVNOH-a, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1969., str. 109-118.
- Predgovor u: Bralić, Anton; Amidžić, Nikola. Život i borba naroda Klis-Kose, Čakavski sabor, Split, 1978., str. 9-13.
- Predgovor u: Križević-Drina, Andrija. Sportaši Splita u revoluciji, Logos, Split, 1982., str. 11-13.
Jedan od autora u:
- Broz-Tito, Josip et al. Jugoslovenski Jadran, Odbor za proslavu desetgodišnjice Mornarice, Split, 1952.
- Partizanska spomenica 1941.[13]
- ONO.
- OBJ sa zlatnim vijencem.
- Orden narodnog heroja.
- Orden junaka socijalističkoga rada.
- Jedan vrh Mosora, Vickov stup, nosi ime po njemu.
- Krstulović je po vlastitoj želji, svoju ostavštinu pohranio u Historijski arhiv u Beogradu.[14]
- ↑ 1,0 1,1 Nova Hrvatska, Posebno izd. za domovinu, London, God. XXX., No. 21 (447), 30. listopada ─ 12. studenoga 1988., URL: http://books.google.hr/books?id=dEzjAAAAMAAJ&q=Vicko
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Portal Ratna kronika Splita 1941-1945, pristupljeno 11. rujna 2012.
- ↑ Krstulović, Vicko. 2012. Memoari jugoslavenskog revolucionera - Tom 1: Na stazama partije, revolucije i bratstva i jedinstva: 1905-1943. Most Art, Buybook. Beograd, Sarajevo, Zagreb. ISBN 9789537893019
- ↑ Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 78.
- ↑ 5,0 5,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 132.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Đurđević-Đukić, Olga, ur. Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975., str. 412-413.
- ↑ 7,0 7,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 168.
- ↑ 8,0 8,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 169.
- ↑ Cenčić, Vjenceslav. Titova poslednja ispovijest, 2. izd., Orfelin, Ecological World Media, Beograd, 2001., str. 318.
... Jasenovac gdje je te godine bilo na desetine tisuća logoraša, a čuvalo ih je nešto više od stotinu ustaša. Krstulović je Titu poslao prijedlog oslobođenja jasenovačkih logoraša, ali ni Bakarić, a ni Hebrang, nisu o tome obavijestili Tita, već su u ime Tita oni takvu planiranu akciju dalmatinskih i ličkih partizana zabranili. Nikad nisu rekli: Zašto?
– Cenčić, 2001., 318. - ↑ Mihaljević, 2010.
- ↑ Krstulović, Vicko. Naredba o zabrani ustaške i fašističke literature, broj 1737.-45. od 3. lipnja 1945., »Zbornik zakona, uredaba i naredaba«, Službeni list Federalne Države Hrvatske, Zagreb, godina I., svezak II., redni broj 31., str. 87-88., 25. rujna 1945.
- ↑ Bruna Esih, Vice Vukojević i Bože Vukušić, Zašto je ukinuta i komu je smetala Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (1): Koga je zaboljela istina o zločinima? // Hrvatski list, 2. kolovoza 2012., broj 410., str. 48.
- ↑ Vojska.net: Vicko Krstulović (1905-1988), preuzeto 12. rujna 2012.
- ↑ Garmaz, Željko, U Beogradu Goranova »Jama«, redni broj 33 // Vjesnik on-line : hrvatski politički dnevnik, kultura, nedjelja, 30. siječnja 2005., ISSN 1333-3585
- Đurđević-Đukić, Olga, ur. Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975., str. 412-413.
- Josip Mihaljević: Dometi i granice kritičke misli u KPJ (SKJ) – Slučaj Vicko Krstulović. // Republika, rubrika Ogledi, god. XXII., br. 480-483, izd. 1. 7. – 31. kolovoza 2010., RES PUBLICA (prije: Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu), Beograd, ISSN 0354-7973, (COBISS-Sr)
- Krstulović, Vladimir V., Vicko Krstulović - Memoari jugoslavenskog revolucionera 1, Na stazama partije, revolucije i bratstva i jedinstva 1905-1943, MOST ART, Beograd, 2012., ISBN 978-86-84149-55-0, str. 461.
 | Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vicko Krstulović |
| Predsjednici Sabora NR/SR Hrvatske (1945–1974) | .svg) |
|---|---|
| Predsjednici Predsjedništva SR Hrvatske (1974–1990) | |
| Predsjednici Hrvatske (od 1990) |  |
