Choanoflagellatea ili Choanomonada (transkripcija na bosanskomhoanoflagelate ili hoanoflagelati) su mala grupa eukariotskihjednoćelijskih, ponekad kolonijalnih organizama, kojima se pripisuje veliki filogenetski značaj jer bi trebali biti najbliži srodnici višećelijskih životinja (Metazoa), to jest onih koje tvore carstvo Animalia.[1] Također su povezani i s pravim gljivama (carstvo Fungi), iako se ne smatraju njihovom najbližim srodnicima.[2]
Poređenje gena i proteina i istraživanje ultrastrukture, potvrdililo je da su hoanoflagelati, evolucijski gledano, sestrinska grupa pravih životinja, zbog čega ih neki stručnjaci uključuju u carstvo Animalia, kao bazno koljeno zvano Choanomonada ili Choanozoa, umjesto da ih uključe u carstvo Protista.[3][4]
Glavna i obilježavajuća karakteristika ovih organizama je prisustvo ogrlice (hoane) ili krune koju formiraju mikroniti prekrivene sluzi oko bičeva; to ih čini gotovo identičnim hoanocitimaPorifera (spužvi).
hoanoflagelati čine ne baš raznovrsnu grupu, koja se sastoji od oko 150 vrsta raspoređenih između oko 50 rodova u dva reda.[2] Naseljavaju sve vodene sredine, mada je njihovo prisustvo najistaknutije u hladnim i polarnim morima. Oni filtriraju vodu da izdvoje uglavnom bakterije, koje su njihova osnovna hrana.
U morfologiji honoflagelata ima postoji osebujnih obilježja. Imaju:
izraženu ćelijsku polarnost,
fiksirajući stub ili stabljiku, pomoću koje se mogu pričvrstiti na podlogu.
kao drugi organ za kretanje ili kinetika se obično pojavljuje zamotaj od mikrotubulskelorike s izgledom kašaste pletenice. Na istom tom kinetičkom poluotvaraju se ćelije okružene j čašastim ovratnikom (kolar) iz čijeg se središta pojavljuje jedna jedina flagela, koja se vrti spiralnim pokretom.[5]
Pregled elektronskom mikroskopijom pokazuje da je ovratnik, koji izgleda kontinuiran sa manjim uvećanjem, zapravo sastavljen od krune mikrovila.
Hoanoflagelati se mogu naći kao slobodno plivajuće jedinke u vodenom stubu ili kao sesilni, pridržavajući se za podlogu direktno ili periplastom.
Njegov životni ciklus još nije razjašnjen. Do danas nije poznato da li u ciklusu postoji spolna faza, ali se zna da neki hoanoflagelati mogu formirati ciste.[6]
3D struktura hoanoflagelata, sa površine (lijevo), do dubine
Od početka poznavanja hoanoflagelata, skretana je pažnja na sličnost njihove anatomije i filtrirajućih ćelija sunđera, hoanocita. Neki hoanoflagelati formiraju kolonije, koji kod rodova Spongomonas i Proterospongia čine prilično organiziran skup, s određenom specijalizacijom ćelija koja podjeća na malu, krajnje jednostavnu, spužvu. Hoanoflagelati upućuju na ideju o tome kako je napredovala evolucija nekih višećelijskih organizama (carsatva Animalia i Fungi) od Protista.
Poput životinjske sperme, hoanoflagelati su opistokonti, tj. bič pokreće ćeliju napred, uz pomoć zadnjeg biča, za razliku od većine protista, koji oni suakrokonta (bič povlači ćeliju vršno i pokreće je naprijed). To je jedan od detalja koji omogućava spajanje životinja (i hoanoflagelata) sa gljivama u većoj grupi koja se zove Opisthokonta, kao što se može vidjeti u slijedećem kladogramu:[7][8]
^Leadbeater, B.S.C.; Kelly, M. (2001). "Evolution of animals choanoflagellates and sponges". Water and Atmosphere Online 9 (2): 9–11.
^Philippe, H, Snell, EA, Bapteste, E, Lopez, P, Holland, PWH, and D Casane. 2004. Phylogenomics of eukaryotes: the impact of missing data on alignments. Molecular Biology and Evolution. 21(9):123-135.
^Barry S.C. Leadbeater, Helge A. Thomsen: Order Choanoflagellida In: J. J. Lee, G. F. Leedale, P. C. Bradbury: An Illustrated Guide to the Protozoa. 2. Aufl., S. 14–38, Society of Protozoologists, Lawrence, Kansas, 2002.
^Adl, S. M., Simpson, A. G. B., Lane, C. E., Lukeš, J., Bass, D., Bowser, S. S., Brown, M. W., Burki, F., Dunthorn, M., Hampl, V., Heiss, A., Hoppenrath, M., Lara, E., le Gall, L., Lynn, D. H., McManus, H., Mitchell, E. A. D., Mozley-Stanridge, S. E., Parfrey, L. W., Pawlowski, J., Rueckert, S., Shadwick, L., Schoch, C. L., Smirnov, A. and Spiegel, F. W.: The Revised Classification of Eukaryotes. Journal of Eukaryotic Microbiology, 59: 429–514, 2012, PDF Online