Karl May

Karl Friedrich May

Karl Friedrich May (Ernstthal, 25. februar 1842. - Radebeul, 30. mart 1912.) je bio njemački književnik. Najpoznatiji je po setu avanturističkih romana o američkom Divljem Zapadu. Glavni likovi su mu: Winnetou, poglavica Mescalero Apača i Old Shatterhand, njemački doseljenik na Divlji Zapad. Napisao je i niz knjiga o Orijentu i Bliskom Istoku u kojem su glavni protagonisti: Kara Ben Nemsi i Hadschi Halef Omar. Osim proze pisao je i poeziju, pozorišna djela a komponovao je i muziku. Svirao je i nekoliko muzičkih instrumenata. Mnogi njegovi radovi su prilagođeni za film, pozorište, audio drame a fiktivni likovi iz njegovih djela su poslužili kao osnova za strip.

Autor kojega zaboravljaju gotovo svi književni historičari, a pamte milioni čitalaca, pustolovni pisac čije je djelo zabavne naravi i velike popularnosti. Na djelima Karla Maya, ne baš posebnog umjetničkog obima, odgojili su se mnogi naraštaji mladih čitalaca.

Djela su mu prevedena na tridesetak jezika i objavljivana u rekordnim tiražima.

Život i karijera

Djetinjstvo

Rodna kuća Karla Maya

May je rođen kao peto dijete u siromašnoj porodici u Ernstthaleu, nedaleko od Chemnitza (tadašnjoj Kraljevini Saksoniji). Imao je trinaestoro braće i sestara od kojih je devet umrlo još u povoju. Tokom školovanja imao je stipendiju za muziku i kompoziciju. U 12. godini života, May je zarađivao radeći u kuglani.^[1]

Delinkvencija

Sa 14 godina je započeo školovanje u učiteljskoj školi u Waldenburgu, ali je nakon tri godine (1859.) izbačen iz škole zbog krađe šest svijeća. Nakon žalbe, dopušteno mu je da nastavi školovanje u Plauenu. Ubrzo nakon diplomiranja, kada ga je njegov cimer iz sobe optužio da mu je ukrao ručni sat, May je osuđen na šest sedmica kazne a trajno mu je oduzeta dozvola učitelja. Nakon ovog nemilog događaja, radio je s vrlo malo uspjeha kao privatni učitelj, autor priča, kompozitor i javni govornik.

Četiri godine, u periodu između 1865. i 1869. bio je zatvoren u popravnom domu, u zamku Osterstein, u Zwickau. Zbog dobrog ponašanja, postao je administrator zatvorske biblioteke pri čemu mu se pružila prilika da dođe do široke lepeze literature. U tom periodu je sastavio spisak radova koje je planirao da napiše u budućnosti (Repertorium C. May)

Nakon puštanja na slobodu, Karl je nastavio tamo gdje je stao prije zatvaranja, sa sitnim krađama. Kada je uhvaćen poslije jedne krađe i doveden na mjesto zločina, tokom suđenja uspjeo je pobjeći u Češku. Tamo je uhvaćen zbog skitnje i zatvoren. Naredne 4 godine (1870. - 1874.) je proveo u zatvoru u Waldheimu, u Saksoniji.

Rani period

Po izlasku iz zatvora, maja 1874. godine, May se vraća kod roditelja i započinje s pisanjem. U novembru 1874. godine objavljuje djelo "Ruža iz Ernstthala".^[2] Postaje i urednik u izdavačkoj kući Heinrich Gothold Münchmeyer u Dresdenu. Uređuje različite radove kao što su zabavnik Schacht und Hütte a nastavlja objavljivati i vlastita djela ("Sabrane putopisne priče" iz 1876.). Podnosi ostavku u maju 1876. godine^[2] i zapošljava se kod Brune Radella u Dresdenu.

1878. godine postaje slobodni pisac a 1880. se oženio s Emmom Pollmer. 1882. se vraća kod bivšeg poslodavca Münchmeyera i započinje s prvim od pet velikih romana. Jedan od njih je i Das Waldröschen (1882–1884). 1887. je objavio roman "Sinovi lovca na medvjede a 1891. i "Blago u srebrnom jezeru". Objavljuje i u časopisima koristeći pseudonime. Sve u svemu, objavio je preko stotinu članaka. Godine 1892. objavljuje se njegovo djelo Collected Travel Accounts koje mu donosi financijsku sigurnost i priznanje.

Čežnja Karla Maya za silnim junacima u kojima će vidjeti samoga sebe, izazvala je istu čežnju u većini onih što su čitali njegove priče. Bilo je i odviše nepravde, pa su se mnogi čitaoci lahko simbolično identificirali s Mayevim superjunacima.

Kasniji period

Karl May i Sascha Schneider, 1904. godina

Godine 1899. putuje zajedno sa svojim slugom, Sejd Hassanom u Egipat a zatim i na Sumatru. Sljedeće godine im se pridružuju Klara May i Richard Plohn. Grupa se vratila u Radebeul u julu 1900. godine. Tokom tog putovanja Karl je pokazivao osjećaje emocionalne nestabilnosti.^[3]

Nije mu se nimalo sviđalo na tim turističkim lutanjima. Žalio se da ga grizu muhe, da ga muči proljev i da od vrućine ne može ni gledati. Ipak, njegova je fantazija ostala budna i bujna. Mayev biograf Erich Loest piše: "Baš onoga dana kad gotovo nije izlazio iz toaleta zbog strašnog proljeva, May je pisao u Njemačku kako je tobože otkrio dotad nepoznato zlatonosno polje na Cejlonu: 'Morao sam jahati dvanaest sati bez prestanka da doprem do toga predjela u čijim se njedrima krije zlatna ruda, ali me taj nalaz ostavio hladnim', tvrdio je Karl May. Nije mi bilo potrebno to zlato, jer imao sam više nego dovoljno da ne moram oskudijevati..."

Nakon povratka s tog putovanja May se razveo od svoje supruge Emme, s kojom je dugo živio u neslozi i svađama. Oženio se ubrzo udovicom jednog svog prijatelja, tvorničara. Dotad mu je Klara Plohn vodila korespondenciju. S njom je May turističkim autobusom putovao po Sjevernoj Americi, obilazeći indijanske rezervate. Umjesto kožnog traperskog odijela što ga je ostavio kod kuće, Old Shatterhand alias Karl May, koji je u međuvremenu sasvim osijedio, bio je odjeven u pomodno gradsko odijelo tamne boje s prslukom, bijelom košuljom s uškrobljenim visokim ovratnikom i šarenom kravatom.

Hermann Cardauns i Rudolf Lebius su kritikovali Maya zbog samopromocije vezane za Old Shatterhand legendu. Optužen je i za neovlaštene publikacije knjiga kao i korištenja ilegalnog doktorata. Godine 1902. dodijeljen mu je počasni doktorat Njemačko-američkog univerziteta za djelo "U carstvu srebrnog lava".^[4]

1908. godine, zajedno s Klarom provodi šest sedmica u Sjevernoj Americi. Proputovali su kroz Albany i Buffalo do Nijagarinih vodopada i posjetili prijatelja u Lawrenceu, Massachusetts. Mavedeno putovanje ga je inspirisalo da napiše djelo Winnetou.

Međutim, po povratku započeo je rad na kompleksnim alegorijskim tekstovima. Razmatrao je "pitanje čovječanstva", pacifizam i uspon ljudi od stanja zla do stanja dobra.

Kako je stario, May je sve više igrao ulogu moralizatora. Rekao je Kischu za njegove posjete vili u Radebeulu: "Ono 'Ja' kojim sam pisao, nema ničega zajedničkog s mojom ličnošću. Tim 'Ja' mislio sam na čovječnost, kojoj sam dao u zadatak da riješi sve zagonetke ljudskog postojanja i da pojača osjećaj plemenitosti u ljudima..." Bez ikakva osjećaja nelagodnosti što uspoređuje sebe s jednim velikanom svjetske književnosti, May je dodao: "Zar i Dante nije u 'Paklu' i 'Čistilištu' pisao u Ich-formi, a svakome je jasno da tamo nije mogao biti..."

Dana 22. marta 1912. godine, pozvan je od strane Akademskog društva za književnost i muziku u Beču da održi predavanje. Umro je sedmicu dana kasnije, 30. marta 1912. godine. Prema službenom zapisu, smrt su prouzrokovali srčani zastoj, akutni bronhitis i astma. Sahranjen je u Radebeul Eastu.

Djela

Karl May je često koristio pseudonimime a neki od njih su: "Kapetan Ramon Diaz de la Escosura", "D. Jam", Ema Pollmer", "Ernst von Linden", "Hobble-Frank", "Karl Hohenthal", "M. Gisela", "P. van der Löwen", "Prinz Muhamel Lotreamona" i "Ričard Plohn". Većina anonimno objavljenih radova i radova s pseudonimom su identificirana.

Za romano o Americi, May je stvorio likove Winnetoua, mudrog poglavice Apača i Old Shatterhanda, bjelca, Winnetouovog brata po krvi. Napisao je i seriju romana o Osmanlijskom carstvu. U ovom serijalu, narator-protagonista, Kara Ben Nemsi, putuje sa svojim lokalnim vodičem i slugom Hadschi Halef Omarom preko Sahare do Bliskog Istoka, pri tome doživljavajući mnoge uzbudljive avanture.

Najpoznatija djela su mu:

• "Na dalekom zapadu"
• "Lovci na medvjede"
• "Kroz pustinju"
• "Winnetou"
• "U carstvu srebrnoga lava"
• "Blago u srebrnom jezeru"
• "U Balkanskim gudurama"

Uticaj

Tiraži i prijevodi

Navodi se da je Karl May najčitaniji pisac od svih koji su pisali na njemačkom jeziku. Objavljena djela su mu štampana u oko 200 miliona primjeraka, od toga oko polovina na njemačkom jeziku.^[5]

Njegov prvi prevedeni rad je bila je prva polovina djela Orijenta, prevedena na francuski jezik 1881. godine.^[6] Od tada, May je prevođen na više od trideset jezika, uključujući između ostalih i na latinski, esperanto i vijetnamski. UNESCO je 1960-ih, objavio da je Karl May najprevođeniji njemački pisac.^[5]

Najpopularniji prevodi su bili oni prevodi na češki, mađarski i holandski jezik.^[6]

Uticaj

Djela Karla Maya su ostavila značajan uticaj na veliki broj poznatih ljudi njemačkog govornog područja i ne samo na njemačko stanovništvo. Albert Einstein je svojedobno uživao u djelima ovog pisca a jedne prilike je i rekao: "Cijeli moj period adolescencije bio je pod njegovim uticajem. Zaista, čak i danas, bio mi je drag u mnogim mojim trenucima očaja ... ".^[7]

I Adolf Hitler je bio obožavatelj djela Karla Maya a u svom poznatom djelu Moja borba (Mein Kampf) navodi da su ga kao dječaka njegovi romani "preplavlili" i to u toj mjeri da je popustio u školi. Prema Hitlerovom anonimnom prijatelju, Hitler je čak i prisustvovao predavanju Karla Maya održanom u Beču marta 1912. godine. Kako ironično, predavanje je održano kao apel za mir.

Smatra se da su popularnost njegovog pisanja i njegovi (uglavnom njemački) protagonisti, ispunili prazninu u njemačkoj psihi koja je do Karla Maya i 19. vijeka imala samo nekoliko popularnih heroja.^[7]

Dvije godine prije Mavjeve smrti slavni češki reporter Egon Erwin Kisch ustao je u odbranu tog popularnog pisca. On je ocijenio prijašnje kazne kao nešto što je u stvari i bilo, kao mladenačke grijehe. Kisch je našao riječi opravdanja i za Mayeva izmišljena putovanja: još kao četrnaestogodišnjak i predani čitač Mayevih romana, Kisch, kao i njegovi drugovi, uostalom, koji su također gutali stranice priča iz dalekih zemalja, nisu ni u jednom času pomislili da je to autor sve i doživio, držali su to samo pričom punom fantazije.

Kroz svoja djela, kod čitaoca je izazivao čežnju za bijegom iz industrijaliziranog kapitalističkog društva. Doprinjeo je stvaranju popularne slike o Indijancima u zemljama njemačkog govornog područja.

Uticaj na druge autore

Njemački pisac Carl Zuckmayer je toliko bio zaintrigiran Karlovim glavnim likom Winnetouom da je svoju kćerku nazvao Maria Winnetou. Heinz Werner Höber, dvostruki dobitnik Glauserove nagrade, je bio sljedbenik Maya. Rekao je: "Kada sam imao oko 12 godina napisao sam svoj prvi roman o Indijancima koji je, naravno, od početka do kraja u potpunosti ukraden iz djela Karla Maya."^[8]

Reference

1. May K. Mein Leben und Streben (My Life and Aspirations") Karl May, 2014 in German ISBN 6050342989, 9786050342987.
2. Sudhoff D. and Steinmetz H. Karl-May-Chronik Karl-May-Verlag, 2006. ISBN 3780201704, 9783780201706.
3. Bartsch E. and Wollschläger H. Karl May's Orientreise 1899-1900 in In fernen Zonen: Karl Mays Weltreisen. (In remote areas : Karl May's world travel) Karl-May-Verlag, 1999, Original from Indiana University, digitized 20 Jan 2011. ISBN 3780200821, 9783780200822.
4. Heermann C. Winnetous Blutsbruder: Karl-May-Biografie. Karl-May-Verlag, 2002. ISBN 3780201615, 9783780201614.
5. Petzel M. and Wehnert J. Das neue Lexikon rund um Karl May. Lexikon Imprint Verlag, Berlin 2002.
6. von Thüna U. Übersetzungen in Ueding G.Karl-May-Handbuch Königshausen & Neumann, 2001 p519 - 522. ISBN 3826018133, 9783826018138.
7. Karl May među Indijancima, The New York Times, 4. januar 1987.
8. Eik J. Der Mann, der Jerry Cotton war. Erinnerungen des Bestsellerautors Heinz Werner Höber. Das Neue Berlin, Berlin, 1996. EAN 9783359007999