Niki Lauda

Niki Lauda
Lauda 2016.
Rođenje	(1949-02-22) 22. februar 1949. Beč, Austrija
Smrt	20. maj 2019(2019-05-20) (70 godina) Zürich, Švicarska
Nacionalnost	Austrija
Početak karijere	1971.
Kraj karijere	1985.
Formula 1 karijera
Trke	177
Prvenstva	3 (1975., 1977. i 1984.)
Pobjede	25
Podiji	54
Bodovi	420.5
Prve startne pozicije	24
Najbrži krug	24
Prva trka	Velika nagrada Austrije, 1971. godine
Prva pobjeda	Velika nagrada Španije, 1974. godine
Posljednja pobjeda	Velika nagrada Holandije, 1985. godine
Posljednja trka	Velika nagrada Austrije , 1985. godine
Posljednja sezona	1985.

Andreas Nikolaus Lauda (22. februar 1949 – 20. maj 2019) bio je austrijski vozač Formule 1. Bio je trostruki svjetski prvak a titule je osvajao u sezonama 1975., 1977. i 1984.

Tokom posljednjeg perioda života bio je preduzetnik u avijaciji te je osnovao i vodio dvije kompanije (Lauda Air i Niki). Također je bio i menadžer Mercedesovog Formula 1 tima. Ozbiljno se povrijedio prilikom sudara u trci voženoj za VN Njemačke na stazi u Nürburgringu, 1976. godine. Njegov Ferrari je planuo a Niki je bio blizu smrti zbog udisanja dimnih plinova i posljedica teških opekotina. Međutim, brzo se oporavio i vratio na stazu samo šest sedmica kasnije, na utrci za VN Italije. Ožiljci, kao posljedica teških opekotina bili su vidljivi na njegovom tijelu tokom ostatka života.

Biografija

Rane godine karijere

Niki Lauda je rođen 22. februara 1949. godine u austrijskom glavnom gradu Beču, u bogatoj porodici.^[1][2] Njegov djed bio je bečki biznismen Hans Lauda. Lauda je postao vozač iako porodica nije odobravala taj njegov čin. Nakon što je prošao periode vožnje u kategorijama Mini i Formuli Vee, Lauda je vrlo brzo počeo voziti u privatnim Porsche i Chevron sportskim automobilima. U periodu zastoja u karijeri, podigao je kredit u banci u iznosu od 30.000 £,^[3] i uplatio polisu životnog osiguranja, te počeo voziti za tim March 1971. godine koji se u to doba takmičio u Formuli 2. Ubrzo je promovisan u F1 tim, te je u 1972. godini vozio za March i u Formuli 1 i Formuli 2. Iako su F2 bolidi bili dobri (vozačke vještine Laude impresionirale su glavnog čovjeka ekipe March), March-ova sezona 1972. u Formuli 1 je bila katastrofalna. Lauda, u očaju i zbog velikog duga, razmišljao je i o samoubistvu, ali je na kraju uzeo još jedan kredit od banke i pristupio BRM-u (British Racing Motors) 1973. godine. Međutim, tim kojem se Lauda pridružio bio je u padu te se na prijedlog svog kolege iz tima, Claya Regazzonija, pridružio ekipi Ferrari za takmičarsku sezonu 1974. Vlasnik Enzo Ferrari je pitao Regazzonija o Laudi i nakon što je dobio samo pohvale na račun Laude, ugovor je potpisan a Niki Lauda je dobio dovoljan iznos za ugovor da riješi svoje novčane dugove.

Ferrari 1974-1977

Nakon neuspješnog početka 1970-tih a što je rezultiralo katastrofalnim startom u sezoni 1973., ekipa Ferrarija je potpuno pregrupisana pod vodstvom Luce di Montezemola. Vjeru u tim vratio je malo poznati Niki nakon što je osvojio drugo mjesto u svom debiju za Ferrari, na otvaranju sezone za VN Argentine. Svoju prvu pobjedu ostvario je u 4. utrci prvenstva za VN Španije. Iako je ostvario 6 uzastopnih pole positionsa, zbog neiskustva i mehaničkih problema na bolidu, Lauda je osvojio tek još jednu pobjedu u toku sezone 1974. i to za VN Holandije. Sezonu je završio kao četvrti, sa ukupno 38 osvojenih bodova i 2 prva i 3 druga osvojena mjesta.

Nakon lošeg starta i tek petog mjesta u prve četiri utrke, Niki popravlja učinak i pobjeđuje u tri naredne utrke, odnosno u četiri od narednih pet utrka. Pobjedu je ostvario i u posljednoj utrci, utrci za VN SAD-a i sa 64,5 osvojena boda osvaja prvu titulu ispred konkurenta brazilca Fittipaldija. Njegov klupski kolega Regazzoni zauzima 3. mjesto a Ferrari osvaja svoju prvu konstruktorsku titulu. Na stazi Nürburgring postavlja najbolji rezultat i prvi je vozač koji je prešao krug u manje od sedam minuta.

Za razliku od 1975. i uprkos napetosti između Laude i Montezemolovog nasljednika, Daniela Audetta, Lauda dominira početkom sezone 1976. ostvarivši četiri pobjede u prvih šest utrka i završivši kao drugi u konačnom poretku vozača, iza britanca Jamesa Hunta sa samo bodom zaostatka. Do svoje pete pobjede u sezoni ostvarene na 9. utrci po redu, voženoj za VN Velike Britanije, Lauda je imao više nego dvostruko više bodova od svojih najbližih pratilaca Jodya Schecktera i Jamesa Hunta.

Nesreća na Nürburgringu

Sedmicu dana prije utrke za VN Njemačke na Nürburgringu, iako je bio najbrži vozač u tom trenutku, Lauda je pozvao svoje kolege da bojkotuju utrku, uglavnom zbog sigurnosnih uslova koji su vladali na 23 kilometra dugoj stazi. Kao razlog za bojkot naveo je da organizatori nemaju dovoljno sredstava da pravilno upravljaju tako dugom stazom, uključujući nedostatak vatrogasnih sudova, vatrogasne i sigurnosne opreme i sigurnosnih vozila. Većina ostalih vozača glasala je protiv bojkota tako da se utrka nije odgodila.

1. augusta 1976. u drugom krugu utrke na Nürburgringu, na vrlo brzom lijevom zavoju, prije Bergwerka, Lauda je doživio nesreću u kojoj je njegov Ferrari skrenuo sa staze, udario u nasip, zapalio se i pri tome stupio u kontakt s bolidom Bretta Lungera. Za razliku od Lungera, Lauda je ostao zarobljen u olupini bolida. Vozači Arturo Merzario, Lunger, Guy Edwards i Harald Ertl stigli su na scenu nekoliko trenutaka kasnije, ali prije nego što je Merzario uspio izvući Laudu iz bolida, pretrpio je teške opekotine na glavi i nagutao se toksičnih plinove koji su mu oštetili pluća. Iako je nosio modifikovanu kacigu, pjena se stisnula nakon čega mu je kaciga skliznula s glave nakon nesreće, ostavivši lice izloženo vatri. Iako je neposredno nakon nesreće bio svjestan i bio u stanju da stoji, kasnije je pao u komu.

Lauda je u nesreći pretrpio velike povrede u vidu ožiljaka od opekotina na glavi, izgubivši većinu svog desnog uha, kao i kosu na desnoj strani glave, obrve i kapke.

Povratak na stazu

Lauda je propustio samo dvije utrke, pojavivši se na konferenciji za novinare u Monzi šest nedjelja nakon nesreće, dok su mu svježe opekotine još uvijek bile povezane. U prvoj utrci poslije nesreće, na VN Italije osvojio je treće mjesto. Njegovo odsustvo i učešće na utrkama pod dojmom nesreće iskoristio je James Hunt koji je u pet utrka poslije nesreće Laude u tri navrata pobijedio i na kraju zauzeo prvo mjesto s bodom ispred Laude.

Nastavak karijere

U sezoni 1977. Lauda još uvijek nastupa za Ferrari. Prvu pobjedu u novoj sezoni ostvaruje u trećoj utrci za VN Južnoafričke Republike. Sezonu završava na prvom mjestu s ukupno 72 boda i istim brojem pobjeda (ukupno 3) kao i prvi mu pratilac Jody Scheckter ali s 6 drugih mjesta. Sljedećih sezona nastupa za Brabham-Alfa Romeo (sezona 1978 i 4. mjesto), Parmalat Racing Team (sezona 1979; 14. mjesto), McLaren (sezone od 1982 do 1985. pri čemu osvaja 5, 10, 1. i na kraju 10 mjesto)

Reference

1. http://www.aeiou.at/aeiou.encyclop.l/l265000.htm
2. "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 6. 7. 2011. Pristupljeno 21. 4. 2014.
3. http://www.youtube.com/watch?v=QAUcHWCRNyk

Vanjski linkovi

• Niki Lauda na Wikimedia Commonsu