Stella Skopal
| Stella Skopal | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 18. 7. 1904. Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 24. 12. 1992. (dob: 88) Zagreb, Hrvatska |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Prebivalište | Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Etnicitet | Židovka[1] |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Alma mater | Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu |
| Roditelji | Slavoljub i Helena Skopal |
Stella Skopal ( Zagreb, 18. 7. 1904 - Zagreb, 24. 12. 1992), hrvatska i jugoslavenska keramičarka, kiparica i srednjoškolska nastavnica.
Stella Skopal je rođena 18. 7. 1904 u imućnoj i uglednoj židovskoj porodici Slavoljuba i Helene Skopal iz Zagreba.[2] Školovala se od 1924 do 1928 na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu, na kojoj su joj predavali Rudolf Valdec, Hinko Juhn, Ivo Kerdić, Frano Kršinić i dr. Već u posljednjoj godini studija pokazivala je interes za keramiku. Keramičarsku vještinu specijalizirala je u Beču 1929 godine na Kunstgewerbe, te od 1933 do 1934 u privatnoj školi Herthe Bucher.[3]
O likovnim početcima Stelle malo toga je poznato. Prema istraživanjima povjesničarke umjetnosti Marine Baričević, prvo značajnije djelo Stelle datira iz 1927 kada je za središnju nišu u tada glasovitoj zagrebačkoj kavani "Medulić", postavila svoju koliko kompozicijski originalnu, toliko i zanatski zahtjevnu keramičku skulpturu ljubavnog para u muziciranju visoku 165 cm, oblikovanu na tragu likovnih iskustava njezina sveučilišnog profesora Hinka Juhna.[3]
U razdoblju od 1927 do 1939 Stella je za stanove, palače i vile imućnijih Zagrepčana, većinom židovskog porijekla, u suradnji s arhitektima Mladenom Kauzlarićem, Zdenkom Strižićem i Stjepanom Gombošom izvela dvadesetak likovno vrlo zanimljivih kamina i peći oblikovanih pod uplivom Bauhausa i Art Decoa. Među njima se osobito ističe onaj s prikazom virtuozno modeliranih ženskih figura u plesu, u stanu Blühweiss u Domagojevoj ulici 2. Zanimljivo je naglasiti da je svaki od Stellinih kamina i peći posve različit, ni po čemu sličan ostalima.[3]
Po mnogočemu pionirka, Stella Skopal je 1938 godine kreirala prvi keramički nakit u Savskoj i Primorskoj banovini za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.[3]
U razdoblju između početka 1940-ih i sredine 1950-ih Stella je oblikovala niz keramičkih stolova od kojih se do danas sačuvalo svega nekoliko. Grgo Gamulin je o tome zapisao: "Bio je to nov i čist „dizajn“, pročišćenih oblika, nepoznat i danas našoj javnosti i, nažalost, ostavljen bez zaštite."[3]
Peto desetljeće 20. vijeka zacijelo je najvažnije razdoblje u razvoju primijenjene umjetnosti u NR Hrvatskoj, osobito porculana i keramike. Stvaralaštvo Stelle je najbolji primjer toga. U razdoblju između 1951 i 1956 uz stolove i druge uporabne predmete, ona je modelirala i svoje prve porculanske boce, koje se odlikuju osobitom profinjenošću i elegancijom minimalističkih konotacija. Godine 1956 Stella je započela suradnju s tadašnjom Jugokeramikom (danas Inker) izrađujući modele prvih porculanskih boca za Maraskina žestoka pića, a za koje je dobila niz pohvala, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.[3]
Najveći dio svojeg umjetničkog opusa Stella je posvetila oblikovanju keramičkih predmeta za svakodnevnu uporabu: zdjela, ćupova, servisa, vrčeva, vaza, lampi, svijećnjaka, doza za duhan i sl. U kreiranju tih predmeta sretno i spretno je spajala keramičku tradiciju prapovijesnog i narodnog lončarstva s ukusom vremena, te zahtjevima i potrebama suvremenoga života, ali i vlastitim (ob)likovnim poimanjima. Stoga je Grgo Gamulin zaključio: "Stella Skopal učinila je tako konačan pomak: od funkcije i funkcionalne simulacije do čistog ukrasa, do dekorativnog govora oblika i boje, makar oni nešto i „pripovijedali“. Samo, simulirajući funkciju ili ne, i čak ispunjavajući je, zar su ovi keramički predmeti ikad nešto drugo i bili nego djela sa svojom nad – uporabnom i ne – svakidašnjom funkcijom koja je svojstvena umjetničkom djelu?".[3]
Balansirajući nerijetko tijekom svoje karijere između primijenjene i tzv. čiste umjetnosti, Stella je u nekoliko navrata tijekom svoje šezdesetogodišnje karijere dala prednost ovoj potonjoj. Najviše uspjeha u modeliranju dekorativne plastike malih dimenzija imala je u razdoblju između 1927 i 1937 godine. Iz tog perioda valja istaći figuru Don Kihota u kojoj je, kako zapaža Marina Baričević, Stella je pomirila Juhnovu ljupkost i Bezeredijevu grotesku, premda u minijaturnim omjerima. No zacijelo najvažnije do danas sačuvano djelo te faze Stellina umjetničkog razvoja su "Djevojke koje sviraju", minijatura u secesijskom stilu, koja pripada seriji radova za koje je umjetnica dobila pregršt pohvala i u međunarodnim umjetničkim krugovima.[3]
Početkom Drugog svjetskog rata Stella je zbog svojeg židovskog porijekla bila internirana u talijanski Treviso. Tu u tvornici Gabianelli je nastavila svoj keramičarski rad. Nakon kapitulacije Italije 1943 Stella je prebjegla u Bari, gdje je kao partizanka u savezničkoj vojnoj bolnici pomagala pri rehabilitaciji američkih ranjenika. Tu je sljedeće godine nastao njezin portret "Glava crnca". Iste 1944 priključila se skupini umjetnika partizana u Cozzanu gdje je radila u miru veći dio godine. Potkraj 1944 bila je u oblasnom Narodno-oslobodilačkom odboru za Dalmaciju. Tada su nastale njene male kompozicije patetične intonacije, tematski posvećene stradanjima koja je kiparica u velikoj mjeri osjetila i na vlastitoj koži. Autorica Stelline biografije Marina Baričević međutim ističe da ti radovi predstavljaju zasebnu cjelinu unutar umjetničina opusa, te da nemaju nikakve vaze sa Stellinom skulpturom prije i poslije rata.[3]
Po svršetku Drugog svjetskog rata Stella je puna dva desetljeća od 1945 do 1965 radila kao nastavnica na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavala modeliranje i kreiranje forme na lončarskome kolu. Stoga čitave generacije jugoslavenskih primijenjenih umjetnika svoje poznavanje keramičarske vještine zahvaljuju upravo Stelli, koja je mnogima od svojih učenika već za školovanja otvorila mogućnost suradnje i zaposlenja u domaćoj keramičkoj industriji. Stoga je njen doprinos našoj primijenjenoj umjetnosti doista neupitan i velik.[3]
Mnogi radovi Stelle Skopal su netragom nestali još za njezina života. Ono što je ostalo, danas čuvaju najznačajnije hrvatske institucije: Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatsko narodno kazalište, Židovska općina u Zagrebu, Galerija umjetnina u Splitu, te brojni privatni kolekcionari.[3] Stella Skopal je umrla 24. 12. 1992 u Zagrebu i sahranjen je na židovskom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj.[4]
- 1937 – Pariz, Srebrna medalja na Svjetskoj izložbi
- 1959 – Faenza, Diploma na Međunarodnoj izložbi umjetničke keramike
- 1968 – Zagreb, Priznanje za stvaralaštvo Socijalističkog Saveza Konferencije za društvenu aktivnost žena
- 1970 – Zagreb, Spomen medalja Općeg Sabora grada Zagreba
- 1975 – Zagreb, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
- 1975 – Zagreb, Priznanje za društveni rad i doprinos likovnim umjetnostima u povodu godišnjice ULUPUH-a
- - Valloris – priznanje za rad od Konferencije za društvenu aktivnost žena u Zagrebu
|
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |
- Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
- Kraus, Ognjen (1996). Zna li se 1941 - 1945: Antisemitizam. Holokaust. Antifašizam, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-0-2
- Baričević, Marina (1978). Stella Skopal, Zagreb: Udruženje likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske. ISBN 978-953-6898-69-5