Stjepan Gomboš | |
---|---|
Rođenje | Sombor, Austro-Ugarska Monarhija | 10. 3. 1895.
Smrt | 27. 4. 1975. (dob: 80) Zagreb, SFR Jugoslavija |
Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
Nacionalnost | Jugoslaven |
Etnicitet | Židov[1] |
Državljanstvo | SFR Jugoslavija |
Alma mater | Visoka tehnička škola u Budimpešti |
Zanimanje | arhitekt |
Suprug/a | Suzana Gomboš |
Djeca | Klara Dušanović |
Stjepan Gomboš (Sombor, 10. 3. 1895 - Zagreb, 27. 4. 1975), jugoslavenski arhitekt i učesnik Narodnooslobodilačke borbe.
Stjepan Gomboš je rođen 10. 3. 1895 u Somboru, u židovskoj obitelji.[2][3][4][5] Srednju školu je završio u Somboru maturiravši 1912, nakon čega je 1913 godine upisao Visoku tehničku školu u Budimpešti. Početkom Prvog svjetskog rata bio je mobiliziran u Austrougarsku vojsku, da bi po završetku rata 1918 godine nastavio studij na istoj školi u Budimpešti. Stjepan je diplomirao arhitekturu 1921 godine. U Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca tj. Zagreb se preselio 1920 godine, te se po dolasku zaposlio kod zagrebačkog arhitekta Rudolfa Lubynskog. Od 1921 je radio u atelijeru Huga Ehrlicha, a od 1931 do 1941 vodio je s Mladenom Kauzlarićem zajednički arhitektonski biro s kojim je sudjelovao kao gost na izložbama umjetničke skupine "Zemlja" u Zagrebu (1930, 1932, 1934) i Sofiji (1934).[6] Tijekom Drugog svjetskog rata odn. nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije Stjepan je prebjegao u Dalmaciju, odakle je početkom juna 1943 bio interniran u Koncentracijski logor Rab. U Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije (NOVJ) je stupio u septembru 1943. U NOVJ-u je rukovodio tehničkim odsjekom pri bazi NOVJ u Bariju, Italija, a zatim je bio na radu u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).[4] Za rata je Stjepan u Italiji projektirao neke interijere i adaptacije, te vilu u Valdobbiadeneu u pokrajini Treviso. Nakon rata je kratko obnašao dužnost šefa Povjereništva za tehničke poslove ZAVNOH-a, a potom je radio u Ministarstvu građevina NR Hrvatske. Od 1946 je vodio projektantsku grupu u Arhitektonskom projektnom zavodu NR Hrvatske, a od 1951 do 1962 je radio u arhitektonskom birou "Plan" u Zagrebu. Stjepan je kao hao honorarni nastavnik od 1950 do 1954 predavao industrijsko graditeljstvo na zagrebačkom Tehničkom fakultetu.[6] Arhitekt Stjepan Gomboš je umro u Zagrebu 27. 4. 1975 godine, te je pokopan na židovskom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj.[7]
Stjepan Gomboš je tokom karijere projektirao stambene, obiteljske, javne i industrijske objekte. U ranoj fazi kod arhitekta Huga Ehrlicha je surađivao na projektima "Obrtne banke", sklopa "Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije", zgrade "Mirovinske zaklade Gradske štedionice" u Zagrebu, "Udružene banke" u Beogradu, a samostalno je projektirao i izvodio u Zagrebu zgradu "Bratimske blagajne" u Ulici kneza Mislava, kbr. 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj ulici, kbr. 7, adaptaciju kavane "Medulić" u Ilici (1930) i dr. U plodnoj suradnji s arhitektom Mladenom Kauzlarićem je projektirao građevine visokih prostornih vrijednosti, poklanjajući pozornost funkcionalnim i konstruktivnim elementima, jasnom volumenu i čistim plohama. Realizirali su, među ostalim, stambene zgrade u Zagrebu; u Petrinjskoj ulici, kbr. 11 (1932), Maksimirskoj ulici, kbr. 4 (1933), Ulici kneza Borne, kbr. 1a (1934), Boškovićevoj ulici, kbr. 24 (1935), Ulici A. Brešćenskog, kbr. 7 (1938), na Svačićevu trgu, kbr. 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu "Seljačke sloge" u Zvonimirovoj ulici, kbr. 17 (1938), vile u Novakovoj ulici, kbr. 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj ulici, kbr. 9 (1936), Nazorovoj ulici, kbr. 52 (1937), na Pantovčaku, kbr. 72a i Gornjem Prekrižju, kbr. 48 (1938), obiteljsku kuću u Babonićevoj ulici, kbr. 25 (1935), dvije vile na Hvaru (1932), dvije na Korčuli (1933), vilu "Rusko" na Koločepu (1938), zgradu Okružnog ureda u Dubrovniku (1936), kao i brojna unutarnja uređenja i adaptacije. Osobito su uspjele adaptacije starog arsenala za "Gradsku kavanu" (1932–33, II. nagrada na natječaju 1931) i vile "Argentine" (1937) u Dubrovniku, te zagrebačke kavane "Corso" (1933, poslije ponovno preuređena). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Židovsku bolnicu (1931, III. nagrada), zgradu Gradskih poduzeća (1932) i uredsku zgradu na Griču (1939) u Zagrebu, radničke ustanove (1932), obalni put (1932), trg Pile (1933) i hotel na Lapadu (1938) u Dubrovniku, sudsku palaču u Splitu (1939) i dr. U poslijeratnom se razdoblju uglavnom bavio industrijskim graditeljstvom. Stjepan je kao tehnički voditelj i glavni projektant uz brojne suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina u Zagrebu: "Rade Končar" (s Kauzlarićem, Vladimirom Juranovićem i O. Wernerom; I. nagrada vlade FNR Jugoslavije 1949), "Prvomajska", "Tvornica parnih kotlova" (TPK), "Jedinstvo", "RIZ" , te "Đuro Đaković" (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, "Florijan Bobić" u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom, Prijedoru, Ivangradu i drugdje. Sudjelovao je također u projektiranju velikih tvorničkih kompleksa u SR Bosni i Hercegovini i SR Makedoniji.[6]
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |