Grad se još u XIX vijeku zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Riječkom zalivu, kao dijelu većeg Kvarnerskog zaliva Jadranskog mora, razvio u jednu od najvećih srednjoevropskih luka i moćno industrijsko središte. Danas je Rijeka najveća morska luka Hrvatske. Od industrijskih djelatnosti veoma je razvijena brodogradnja. U gradu se nalaze dva velika brodogradilišta: 3. maj i Viktor Lenac. Rijeka je bila značajna i kao jedno od važnijih finansijskih središta bivše Jugoslavije.
Šire područje Rijeke je izgrađeno od krečnjakamezozojske starosti, dok se u sjevernom dijelu oko Kastva nalaze zone izgrađene od dolomita. Mjestimično su preko krečnjačke osnove nataložene nepropusne naslage fliša paleogenske starosti, koji se najčešće nalazi u udolinama. Tako u reljefu šireg područja postoji izmjena krečnjačkih grebena sa dolomitskim ili flišnim udolinama.
Rijeka se nalazi na 45°21′0″N, 14°26′0″E, na zapadu Hrvatske, a najbliži gradovi su Trst, 72 km zapadno, Pula 92 km jugozapadno, Ljubljana, 120 km sjeverozapadno i Zagreb 168 km sjeveroistočno, na sjevernoj obali Riječkog zaliva, kao dijela većeg Kvarnerskog zaliva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaliv Sredozemnog mora najdublje uvuklo u evropsko kopno. Riječki zaliv, koji je preko Velih (između Istre i ostrva Cresa), Srednjih (između Cresa i ostrva Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen sa Kvarnerskim zalivom, je dovoljno dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka.
Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodola Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (oko 50 km), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti. Dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.
Tarsatica - je po nekim autorima naziv najstarijeg naselja-gradine keltsko-ilirskog plemena Japoda smješteno na brdu Trsat (kelt. tar, klisura, kanjon). Kasnije se gradi rimski castrum (vojna utvrda) s istim imenom, ali na ušću Rječine (Tarsia flumen) na području današnjeg Starog grada-Zitavecia, 180. godine nakon što su rimske legije pobijedile liburnske pirate, starosjedioce na ovome prostoru i osvojile čitavu Liburniju (od rijeke Raše-Arsa do rijeke Krke-Titius). Za vladavine cara Klaudija između 41. i 42. godine spominje se da je Aulus Plautius, budući rimski osvajač Britanije, bio zadužen za gradnju ceste Via Flavia koja od Tergestea (Trsta), preko Albonae (Labina) vodi do Tarsatice, Ad Turresa (Crikvenice), Senie (Senja) i dalje preko Like (Iapvudia Secunda) do Aenone (Nina) i Jadere (Zadra). Krajem II st. gradi se druga važna cesta kroz Carsia Juliju Aquilea-Avesica-ad Malum-Titulos-Tarsatica te rimska cesta od Trsta (Tergeste) do Postojnskih vrata i za Tarsaticu, a od Postojnskih vrat do Emone (Ljubljana i dalje na sjever.
U doba cara Augusta rimska Tarsatica je već važno planski izgrađeno naselje južno i zapadno od castruma (Principia). Sačuvani su ostaci zgrada i castruma, podzidane obale, terme (hipocaust i mozaici), te kasnoantički ostaci poput Rimskih vrata te temelja ranokršćanske bazilike i bedema. U IV. st. Tarsatica postaje o velike strateške važnosti za oslabjelo Rimsko carstvo i postaje istočna polazišna točka obrambenog fortifikcijskog sistema Julijska klaustra (Claustra Alpium Juliarum) sačinjenog od zidina debelih 2 m i viskih 5 m i kula na svakih 100 koraka, a protezao se kroz čitav sjeverni Kras račvajući se na sjever do Julijskih Alpa i na zapad do Furlanije.
U vremenima ranog srednjeg vijeka građani rimske Tarsatice se sklanjaju na sigurnije područje gradine na Trsatu gdje do danas ostaje toponim Trsat-Tarsatico. Tarsatica je prije provale Avara i Slavena bila pod vlašću Ostrogota i Bizanta, da bi potom došli pod longobardsku i franačku vlast. Nakon temeljitog razaranja Tarsatce od strane Franaka 800. za dugo vremena nema informacija o gradu na Rječini, tj. o naselju izgrađenom na ruševinama rimske Tarsatike koje Slaveni nazivaju Reka, a Veneti Flume. U 14. vijeku Rijeka je feudalni posjed devinskih baruna (Duino), da bi ih u prvoj polovici 15. vijeka naslijedila porodica od Walesa. 1466. Na temelju ugovora o uzajamnom nasljeđivanju, Wolfgang Walsee predaje Liburnijski feud, kao obiteljsko nasljedno dobro, Friedriku III. Habsburgu, a sebi zadržava pravo na doživotno uživanje Rijeke, koja ostaje pod vlašću obitelji Habsburg.kao dio Kranjske grofovije (Carinzia) sve do 1779. kada Rijeka dobiva status Corpus separatuma mađarske krune. Rijeka je sve do 1606. bila pod eklezijastičkom jurisdikcijom akvilejskih patrijarha
Kada su sv. Vid i Modesto postali patroni grada nije poznato, a prvi put se početkom 14. v. u dokumentima venecijanskih trgovaca spominje ime Terra Fluminis Sancti Viti, a kasnije na njem. jeziku kao Sanct Veit am Phlawon ili ... am Pflaumb, ili ... am Flusse. G. Kobler upozorava na riječ phlawon koja na keltskom jeziku znači mala rijeka pa pretpostavlja da je to, pored Tarsia flumen, antičko ime za Rječinu.
Srednjevjekovni augustinski (zatim dominikanski) manastir sv. Jeronima u Starom gradu
U XIV. v. se jasno razdvaja grad Rijeka (na hrv. u XV. st. kao Reka San Vida) od Trsata (Tarsatico) koji u XV. st. dolazi u posjed krčkih feudalaca Frankopana (Frangipani).
Srednjovjekovna Rijeka je tipičan feudalni grad opasan zidinama s kulama i rovovima (kanalima) - (otud i toponim Contrada del fosso) s uskim kalama koji su pratili raster rimskog grada s širim glavnim prometnicama decumanusa (Cale dei canapini - Kala užara) i carda, kale koja od južnog gradskog tornja izgrađenog u XV. st, s baroknom restauracijom gornje dijela u XVIII. st (Pod uron-Torre civica) na pjacu (gdje je bio pretpostavljeni rimski forum s tabernakulima) pa na sjever u gornji dio grada gdje se nalaila stara crkva sv. Vida (hram s portikom srušen 1638. radi izgradnje nove jezuitske rotonde), srednjovjekovni kaštel (srušenu u XIX. v), grad s 15-ak crkvica i kapela i gradskom ložom. Tako 1315. Hugo II de Duino osniva augustinski samostan (kasnije dominikanski manastir) i gradi crkvu S. Girolamo (Jerolim), a 1377. gradi se Kosi toranj i crkva Marijinog navještenja.
Znatan ekonomski procvat grada počeo je u XV. v. zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), maslinovim uljem (iz Italije i Dalmacije) i drvom, kožom i stokom (iz Hrvatske). 1438. Rijeka dobiva prvu bolnicu, a ubrzo i apoteku.
Na samom početku 16. vijeka Venecija u ratu s carom Maximilianom je dva puta spalila grad (1509. i 1513). U tom vijeku u Rijeci djeluje glagoljska štamparija. Krajem XVI. i poč. XVII. vijeka nastaje zastoj u razvoju Rijeke zbog turskih upada (dolaze do Grobnika i Klane) i uskočkih upada i pljačke. Dolaskom Jezuita u Rijeci unapređuje se kult. i prosvjetni život. Od 1627. djeluje isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom Universitas flumeniensisa - Riječkog sveučilišta. 1686. otvara se prvi poštanski ured, a 1690. se otvara prvi konzulat i to Dubrovačke republike, da bi sredinom 18. vijeka postojali još i konzulati Papinske Države (1742.), Danske (1758.) i Francuske (1753.)
1659. car Leopold oslobađa Rijeku od feudalnih obaveza dajući mu status slobodnog grada, a 1719. austrijski car Karlo V. daje Rijeci i Trstu status slobodne luke (porto franco). U prvoj polovici 18. stoljeća djeluju mnoge manufakture: mnogobrojni mlinovi, kožare, konopljare, voštara)
, a prva prava tvornica izgrađena je 1750. Zuccheriera- rafinerija šećera koja se nalazila uz samu tadašnju obalu mora, koju je otvorila jedna belgijska firma, a prerađivala je šećernu trsku istovarivana na molu u Mandraču. Barokna palača Zuccheriere (upravna zgrada) izgrađena je 1786, (restaurirana palača s mnogim baroknim freskama 2020. je data na upravljanje Muzeju grada). Zuccheriera je radila do 1828. godine.
Izgradnjom Karolinske ceste (1728. kada Karlo VI. dolazi u Rijeku) povećava se promet u riječkoj luci (smještenoj na ušću Rječine (današnji Mrtvi kanal). Iako 1750. jak potres razara Rijeku (300 poginulih) grad se brzo oporavlja i biježi porast stanovnika, 1777. ima 5.132 stanovnika da bi krajem stoljeća 1794. bilježila 6.764 stanovnika (Zagreb tada ima 2.815 stanovnika). Rijeka Karlovim ukazom postaje privlačna za emigrante pa tako Kobler[1] navodi da Grci i pravoslavni Slaveni 1733. grade svoju prvu drvenu crkvu, 1778. podižu i kapelu Sv. Đorđa, a 1791. izgrađena je i ortodoksna crkva sv. Nikole.
Carica Maria Theresia početkom 70-ih godina proširuje riječku luku te svojom odlukom iz 1779. Rijeka prestaje biti posjed Habsburgovaca te postaje corpus separatum, tijelo izdvojeno i autonomno od država koje okružuju grad (Austrje i Hrvatske), izravno u sastavu ugarske krune.
Početak bivše Industrijske ulice krajem XIX vijeka, privredne žile kucavice Rijeke. Lijevo hotel 'Emigranti', a u nastavku je slijedila Riseria, Rafinerija nafte pa sve do Piopa i Tvornice Torpedo i brodogradilišta Danubius
1799. Rijeka je privremeno okupirana od francuske vojske da bi od 1806. ostala pod okupacijom. Od 1809. do 1913. je u sastavu francuske Ilirske Provincije Napoleon gradi uz more cestu od Kraljevice do Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske, 1808. završava se Ludovicea ili Luizjana (Luzijana), nova cesta od Rijeke do Carlstadta (Karlovac) nazvana po Napoleonovoj ženi Lodovici. U oktobru 1813. Rijeku okupira austrijska vojska te je s čitavom Julijom u sastavu Tršćanske gubernije koja je 1816. ušla u sastav austrjske Kraljevine Ilirije, ali već 1822. Rijeci se vraća status Corpus separatuma Hungaricuma.
1848. panduri Josipa Jelačića okupiraju Rijeku kao nagradu za gušenje radničkog ustanka u Beču te separatističkog ustanka u Budimpešti, Tom odlukom se ujedno kažnjava Budimpeštu. Kroničari bilježe kako se na Sušaku pandurima u pohodu na Rijeku pridružila horda od 500 seljaka i dosta žena oboružanih s vrečama za pljačku. Jelačić raspušta gradsku upravu i sebe imenuje guvernerom, po samom sebi naziva najveći riječki trg Urmeny, proglašava Riječku županiju čije interese u hrvatskom saboru zastupaju stranci poput Ante Starčevića. Takva neprimjerena vladavina u kolonjalnom duhu te stagnacija izaziva veliko ogorčenje i stalne proteste Riječana koji zahtjevaju povratak statusa koji su stekli 1779. tako da se 1868. Rijeci vraća status corpus separatuma pod ugarskom krunom gdje je ostala sve do 1918. godine (Riječka krpica). Prvi put se 1759. unutar zidina Starog grada spominje pozorište Teatro de Gerliczy, a koje je od 1784. u najmu Grada. U njemu su najčešće gostovale komičke družine (Commedia dell' Arte ili Opera buffa)
Teatar Adamich demoliran 1885.
1805. to kazalište prestaje s radom jer se otvara nova zgrada pozorišta, tada jedna od najvećih u Evropi, Teatro Adamich koji je izgradio Andrea Lodovico Adamich, a mogao je primiti preko 700 gledalaca, a u doba karnevala primao je preko 1.000 gostiju (stajaća mjesta na parteru). Na prvom katu je bio casino (klubske prostorije). U tom kazalištu je stalno djelovala dramska glumačka skupina s 40-ak predstava godišnje, a djelovao je i komorni orkestar od 13 članova. Od 1834. Teatar je u najmu Grada, a 1856. u ovo kazalište se uvodi plinska rasvjeta. 1883. je demoliran zbog opasnosti od požara dotrajalih plinskih instalacije i rasvjete (na tom je mjestu izgrađen Palazzo Modello). Paralelno je u Starom gradu od 1840. postojalo i kazalište Antonija Millera koje je kasnije preseljeno izvan zidina "gdje su izgrađene škole" (na mjestu današnjeg teatra Fenice), gdje je tada poznata balerina Catarina Riccotta 1880-ih otvorila Teatro Ricotta koji je imao i ljetnu pozornicu i u kome su se davale popularnije predstave za šire građanstvo (početkom XX. st. na ovom je mjestu izgrađen secesionistički Teatro Fenice sa 2.500 mjesta za gledaoce).
1885. otvoren je novi Teatro Stabile osvijetljen s 800 žarulja i u kome nastupaju tadašnji eminentni evropski umjetnici. Između dva rata zove se Teatro Verdi da bi nakon Drugog svjetskog rata bio nazvan Narodno kazalište Rijeka-Teatro del Popolo Fiiume, pa NK Ivan Zajc, koji se 90-ih obogaćuje pridjevima: hrvatski i plemeniti (sve te godine u njemu djeluje hrvarska i italijanska drama, opera i balet te orkestar) 1890. Societa filodrammatika (Društvo ljubitelja drame) gradi polivalentnu kazališnu zgradu Filodrammatica po projektu Giacoma Zammattija (danas u prizemlju nekadašnje kavane smještena je gradska biblioteka do premještanja u T-objekt ex Tabacchiere) Nakon 1868. sljedi razdoblje procvata Rijeke, ubrzanog razvoja industrije i lučkog prometa zbog modernizirane i proširene luke, proširene ceste prema Karlovu, Trstu i Postojni, a naročito nakon izgradnje željezničke pruge preko Zagreba do Budimpešte te preko Ljubljane do Beča 1873. godine
Casa Veneziana u Whiteheeadovom Dollcu
"Zlatno doba Rijeke" Riječki Fin d'siecle pod znakom je gradonačelnika Giovannija Ciotte koji upravlja gradom od 1872. do 1896. Najprije 1874, donosi generalni urbanistički plan koji doprinosi urbanom izgledu današnjeg centra, od Parka na Mlaki (Giardino pubblico) do nasutog novog kvarta u kome su smještene zgrada glavnog riječkog kazališta, paviljoni 'Glavne pjace' (Piazza del Mercato), stambene i poslovne zgrade i palače (poput Palače Transjuga i 'Turske kuće'). Treba istaći veliku pomoć desne ruke G. Ciotte, arhitekte Giacoma Zammattija čije su Palača Ploech te ulica Dolac koju je izgradio Robert Whitehead (vlasnik Tvornice Torpedo), sa zgradama 'Casa Veneziana', osnovne škole za djevojčice (danas Naučna biblioteka) i osnovne škole za dječake (danas Liceo italiano). Na Brajdi se gradi blok zgrada te paviljon tržnice. Ciotta je puno polagao u kulturu, pa vlastitu zbirku slika i umjetnina smješta u Gradski muzej izgrađen 1893, a gradi se i Filodrammatica, a Prirodoslovni muzej je osnovan još 1876. G. Ciotta je svojim sredstvima izgradio 1891. novu vodovodnu mrežu - Acquedotto Ciotta. 1857. započinje u Rijeci era modernog visokog školstva otvaranjem Accademije Marine, obrazovne i znanstveno-istraživačke institucije.
Od bogate riječka industrije treba se izdvojiti Stabilimento tecnico fiumano - brodogradilište željeznih brodova i tvornica parnih strojeva koji djeluje od 60-ih godina da, nakon što je Whitehead još 1866. uspješno isprobao prvi torpedo na svijetu te postepenim usvajanjem serijske proizvodnje torpeda 1875, STF postaje tvornica Torpedo. Grade se tri najveće fabrike u Austrougarskoj:
Tabacchiera, fabrika duvana, otvorena 1851. zapošljava 1.000 radnica, da bi nakon izgradnje T-objekta 1861. i H-objekta 1886. postala najveća te zapošljavala 2.000 radnica/ka,
Riseria - ljuštionica riže i proizodnja štirka, otvorena 1882,
Rafinerija nafte izgrađena 1883, i koja je prerađivala 60.000 t nafte.
Jadranski trg i Palača Adria. Prije rata zvao se po Crnogorki, princezi Jeleni; Piazza regina Elena, a poslije rata Trg Republike; Piazza Repubblica pa Togliatijev trg, sve do ovog novog imenaGlavna Pjaca ili Merkat (Piazza del Mercato) - slika "Zlatnog doba" Giovannija Ciotte, Lijevo od paviljona Palazzo Modello, desno Teatro stabile (NK I. Zajc).
Faza stagnacije za Prvog svjetskog rata pa 5 godina povijesti Rijeke te pod Kraljevinom Italijom (1924-1943). Nakon raspada Austrougarske dolazi do prvog egzodusa Riječana u 20. st. (5.000 stanovnika) Smanjuje se promet riječkom lukom. Industrijska se proizvodnja svodi na nastavak postojeće proizvodnje uz neke nadopune, poput proizvodnje lokomotiva u brodogradilištu. Status slobodne carinske zone za čitav grad omogućuje viši standard života u odnosu na ostali dio Julije. Za razliku od Rijeke na Sušaku se bilježi značajniji rast, zahvaljujući prvenstveno tome što Porto Baroš postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije. Uoči Drugog svjetskog rata Sušak ima 20.000 stanovnika.
Faza relativno usporenog rasta pod Hrvatskom u sastavu jugoslavenske federacije (od 1945. do 1990.). Dok se u čitavoj socijalističkoj Jugoslaviji ostvaruje bum u razvoju od čak 11% godišnje, to se ne može reći za ovaj grad.[2]. Rijeka je nakon pripojenja bila najjači privredni centar u Jugoslaviji da bi krajem 80-ih završila na 7. mjestu. U tih 45 godina udvostručila je broj stanovnika, dok se Zagreb peterostruko povećao, a Split 7 puta povećao broj stanovnika. Razlog ne treba tražiti u drugom riječkom egzodusu u 20. st. kada nakon aneksije Hrvatskoj oko 50.000 Riječana napušta svoj grad, jer se uskoro doseljavanjem novih stanovnika grad popunio. Glavni uzrok leži u politici vlasti u Zagrebu kojima je Rijeka služila i služi kao izvor prihoda. Načini kako je to činjeno mogu se svrstati u tri vida:
Korzo i Rijječki neboderU Rijeci sa statusom okupacione zone (do 1947). Dok Riječani dobrovoljnim radom obnavljaju proizvodnju i obnavljaju miniranjem Nijemaca potpuno srušeno brodogradilište i lučku infrastrukturu po direktivi iz Zagreba moderne strojeve Tvornice duhana se premješta u zagrebačku TD, a najmodernija hladnjača (iz 1938.) iz riječke luke je razmontirana i istrunula je u Zagrebu jer je nisu znali montirati. Rijeka je imala tri velike pržionice kave čija je sva oprema završila u tvornici Franck u Zagrebu, a zadarski Bagat podignut je strojevima iz jedne riječke tvornice.
Neko vrijeme do 60-ih godina 30-40% budžeta SR Hrvatske bio je popunjen novcem riječke privrede da bi se samo 5-7% od riječkih sredstava vraćalo u Rijeku. Najveći dio riječkih novaca nije išao za investicije u nerazvijenim dijelovima, već je završavao u zagrebačkim investicijama za zagrebačke kulturne, zdravstvene, sportske i urbane potrebe. 70-ih godina se situacija nije nimalo poboljšala u procesu decentralizacije Federacije jer se sve zaustavilo na snažnom republičkom centralizmu. Jedino je raspolaganje republičkim fondovima (SIZ) bilo transparentnije pa se lako moglo vidjeti da od novaca koje je davala tadašnja općina Rijeka npr. u SIZ za kulturu se vraćalo u Rijeku samo 4,5%, dok se za obrazovanje vraćalo 7% od riječkog davanja u taj fond.
Rijeka je pod Austrougarskom imala snažnu osiguravajuću kuću "Fiume" (palača preko puta Filodrammatike) koju se ni fašistički poredak Kraljevine Italije nije usudio dirati tako da su u čitavoj Italiji postojale samo 2 osiguravajuće kuće "A. Generali" i "Fiume". Hrvatske vlasti "Fiume " stavljena pod zagrebačku "Croatiu", Ista stvar je učinjena s INA-om. Vlasti u Zagrebu Riječku rafineriju nafte, stavljaju 1964. pod vlasništvo zagrebačkog poduzeća nazvanog INA koje ostvaruje ogromne profite zahvaljujući minimalnom plaćanju prerađevina rafinerija u Rijeci i Sisku.
visokoprofitabilna Riječka luka postaje zlatni rudnik za vlasti u Zagrebu, pa pored toga što su morali izdvajati svoja sredstva za zagrebačke infrastrukturalne investicije, Luka je velikim dijelom svojim sredstvima morala graditi luku u Pločama i 3 desetljeća pokrivati sve dugove splitske luke. Svi ovi vidovi eksploatacije Rijeke nisu bili dovoljni pa se od najjačih riječkih poduzeća zahtijeva da participiraju u obnovi zagrebačkog HNK, u izgradnji dvorane Lisinski, muzeja MSU, Sveučilišne knjižnice, sportskih objekata za Univerzijadu, Sveučilišne bolnice.
Tako 60-ih godina NR Slovenija namjerava izgraditi drugi kolosjek i modernizirati prugu od Ljubljane do Rijeke, kako bi Rijeka bila glavna slovenska luka i za tranzitni promet prema sjeveru (Austrja, Čehoslovačka i Poljska). Vlasti u Zagrebu drsko odbijaju tu namjeru slov. vlasti koje su time prisiljene izgraditi prugu do Kopra (1967.) čija luka se ubrzano razvija (na štetu riječke luke), tako da 2013. pretovaruje 18 miliona t dok je riječka luka spala od 22 mil. t (1989.) na 7 mil. t Kako se 70-ih godina transport sve više prebacuje na cestovni promet, sudbinsko pitanje uspješnog opstanka riječke luke postaje izgradnja autoceste prema Zagrebu, ali hrv. vlasti grade zagrebačku zaobilaznicu i autocestu do Karlovca blokirajući, unatoč povoljnom kreditu, daljnju izgradnju do Rijeke. Rukovodstvo Rijeke tada poduzima izgradnju autoceste i to najskuplje dionice zapadne zaobilaznice od Jurdana do Sušačke Drage i dalje prema sjeveru do Grobničkog aerodroma.
Faza propadanja Rijeke pod restauracijom kapitalizma u Hrvatskoj (od 1990.) Grad Rijeka od 184.000 stanovnika strmoglavo u 29 godina pada na 116.000 stanovnika (1919.) Uzroci su u politici hrvatske vlasti, od eksproprijacije društvenog vlasništva, preko odcjepljenja od Federacije (gubitka jedinstvenog jugoslavenskog tržišta s velikim posljedicama za privredu) te preko politike prema Zapadnoj Evropi i olakog prepuštanja nezaštićene hrvatske privrede subvencioniranoj i stimuliranoj zapadnoevropskoj industriji i poljoprivredi, do nepostojanja suvisle strategije razvoja Hrvatske. Uspostavljena centralizirane vlasti u Zagrebu pored toga nastavlja politiku prema Rijeci iz prethodnog razdoblja (1945-90), nego pristupa reformi riječke privrede Dok je BDP per capita u Općini Rijeka 1989. iznosio 19.750 $ a 2010. čak i nominalno (bez ukalkulirane inflacije dolara), pao na 12.850 $ taj trend se i dalje nastavlja pa je kvarnersko-goranska regija od 2000. do 2018. zabilježila nazadovanje (pad BDP-a) u odnosu na Zagreb od čak 14,3%.
Nakon Prvog svjetskog rataRiječko pitanje postaje veliki međunarodni problem. Londonskim ugovorom iz 1915. Kraljevini Italiji je dato čitavo područje Julije osim Rijeke, čiji status nije definiran, pa se ovdje instaliraju savezničke snage (Francuske, SAD-a i Italije). U novembru 1918. riječki hrvatski iredentisti formiraju Hrvatsko narodno vijeće koje na Guvernerovoj palači vjesi hrvatsku trobojnicu i proglašava aneksiju Hrvatskoj i Kraljevini SHS, što izaziva reakciju Riječana, s većinskim italijanskim stanovništvom koji osnivaju Consiglio nazionale koji preuzima upravljanje gradom. Riječki talijanski iredentisti traže priklučenje Italji, ali italijanske vlast odbijaju držeći se Londonskog sporazuma, te ti radikalni nacionalisti pozivaju Gabriela D'Annunzija koji u septembru 1919. sa 2.600 odmetnutih legionara okupira Rijeku koju brani 10-ak redara i proglašava aneksiju Italiji. Kraljevina Italija odbija tu njegovu odluku pa D'Annunzio proglašava Rijeku, kao samostalnu Regenzu di Quarnero.
1920. Rapalskim se ugovorom definira status Rijeke uspostavom Slobodne Države Rijeka - (italijanski: Stato Libero di Fiume). Na izborima 1921. pobjeđuju autonomaši na čelu s Riccardom Zanellom s dvostruko više glasova nego nacionalistička koalicija. Prije toga D'Annunzio ne želi prepustiti vlast autonomašima (Krvavi Božić 1920.) pa saveznički brodovi pucaju na Guvernerovu palaču i Ardit bježi u Italiju kojoj je prije toga kao najavio rat. Nezadovoljni radikalni nacionalisti - fašisti 1921. izvršavaju državni udar (sedam mjeseci prije Marcia a Roma Mussolinijevih fašista) i uspostavljaju marionetski režim sklon aneksiji Riječke države matici Italiji. Autonomaši, pored komunista, su prvi na meti fašista i Riccardo Zanella sa pristašama se sklanja u Kraljevicu.
Po Rimskom ugovoru iz 1924. Rijeka se 16. marta 1924 anektira Italiji, a Sušak i Kastavština Kraljevini SHS. Povijesna granica između Rijeke i Hrvatske se sa Rječine premješta na desnu obalu Mrtvog kanala čime se Delta i Porto Baroš dodjeljuje Kraljevini SHS pa ta luka postaje glavna luka Kraljevine Jugoslavije i faktor snažnijeg razvoja Sušaka koji uoči Drugog svjetskog rata dostiže 30.000 stanovnika dok je Rijeka imala 55.000 stanovnika.
Pod fašističkom vlašću Rijeka, se guši riječki identitet multikultualnosti grada, što dovodi do egzodusa oko 5.000 Riječana (Mađara, Njemaca, Hrvata, Slovenaca, Čeha i Slovaka) koji emigriraju u novostvorene države. Isto tako se obračunava sa svime što ukazuje na posebnost Rijeke, od dekapitacije riječkog orla do brisanja naziva ulica po poznatim Riječanima poput Giovannija Ciotte.
Kapitulacijom Italje i okupacijom od strane nacističke Njemačke Rijeka s čitavom Julijom se pripaja Trećem Reichu što rezultira terorom. Strijeljaju se ili šalju u koncentracione logore pripadnici ilegalne Komunističke partije Italije i ostali antifašisti. U Rijeci, koja je do septembra 1943. bila luka spasa za Židove koji su iz NDH i srednjoevropskih zemalja bježali od pogroma, pod nacističkom vlašću se oko 2.000 riječkih Židova internira u koncentracione logore smrti. 1944. Gestapo spaljuje i sefardsku sinagogu. Dok velik broj Sušačana odmah nakon okupacije Sušaka 1941. pristupa pokretu otpora (Tuhobički odred na čelu s Mošom Albaharijem), od 1943. velik broj Riječana se u organizaciji PCI i u suradnji s KPJ priključuje partizanskom pokretu na Učki i u Gorskom kotaru, gdje skupa s Istrijanima formiraju dvije brigade. 1944. Rijeka je izložena savezničkim bombardiranjima i to prvenstveno R:O:M:S:A: (rafinerija nafte) i brodova u Riječkoj luci, kada su uništene i stambene zgrade i palače u centru grada (na mjestu RK Ri na riječkoj rivi i na mjestu ex Riječke banke na današnjem Jadranskom trgu). U operacijama jedinica NOVJ za oslobođenje Rijeke u aprilu 1945. podnijete su velike žrtve na Katarini (oko 2.000 poginulih i ranjenih, kojima je i podignut spomenik Oslobodiocima Rijeke na Delti) pa se zaobišlo Rijeku i krenulo prema Ilirskoj Bostrici gdje su dočekali njemačku diviziju koja se morala povući iz Rijeke koji su prilikom povlačenja minirali svu infrastrukturu luke i brodogradilište na Kantridi. Partizanske jedinice su ušle u Rijeku 3. maja 1945, koji datum se slavi kao Dan oslobođenja Rijeke
Nakon Drugog svjetskog rata, mirovnim ugovorom u Parizu 1947. dio Julije (Rijeka i dio Istre) službeno je pripojen Jugoslaviji, Hrvatskon (drugi dio Julije priključen je Sloveniji, a A zona Slobodnog teritorija Trsta daje se Italiji).
1947-1956. veliki egzodus Fiumana kada 50.000 napušta svoj grad i matičnu državu
Riječka Kristalna noć je naziv za šovinističke ispade između 9. i 10. oktobra 1953. U vrijeme najžešće krize oko tršćanskog pitanja, održava se nacionalistički antiitalijanski miting kada nahuškani doseljenici napadaju i uništavaju sve italijanske natpise na trgovinama, uredima, školama i ulicama i trgovima: što praktički znači kraj višestoljetne javne upotrebe talijanskog jezika u Rijeci.
1954. započinje drugi val kroatizacije Rijeke kada se mijenjaju nazivi ulica ( Danteov trg, Pjaca Scarpa, Via Giovanni Ciotta, Leonardo da Vinci, Tiziano, Galileo Galilei) te toponimi (Montello, Torretta, Zirculo, Valscurigne.)
1954. (30. novembra) neposredno pred održavanje azijsko-afričke konferencije u Bandungu, jugoslaveski predsjednik Josip Broz Tito kreće motornim brodom "Galeb" u posjetu Indiji i Burmi u pratnji razarača "Triglav" i "Biokovo", pristajući u lukama Port Said, Aden, Bombay, Vizagapatan, Calcutta, Rangoon, Madras, Cochin. Nakon 75 dana provedenih na putovanju vratili su se 12. februara 1955. u Rijeku
1955. godine, odlukom ondašnjih vlasti iz Hrvatske, ukida se samostalnost Radio Rijeke te se pretvara u studio Radio Zagreba s ograničavanjem vremena emitiranja kada se cjelodnevno emitiranje svodi na program u trajanju od najviše 90 minuta dnevno; ukidanjem financija Radio Rijeci se ukida samostalnost i dotadašnji prihodi od pretplate, ukidaju se svi ansambli i dramska sekcija u korist raznih zagrebačkih ansambala Radio Zagreba, kao i redakcije sa svim popratnim službama, te sve tehničke, administrativne, propagandne i financijske službe, a broj zaposlenih se sa 120 drastično smanjuje na samo 11; smanjivanjem snage i pokrivenosti odašiljaća pa tako postojeći riječki 15 kW repetitor na Učki preuzima Radio Zagreb, program Radio Rijeke se emitira s 2 kW srednjevalnog odašiljača smještenog na Kozali.
1956. socijalistički domoljubi iz Zagreba pokušavaju ugasiti Talijansku dramu, ali Osvaldo Ramous uspijeva obraniti riječku kulturnu ustanovu.
Revolucionarna 1968. najviše se u Jugoslaviji, pored Beograda, osijetila u Rijeci. Dok su u Zagrebu i Ljubljani studenti protestirali zbog povećanja cijene menze, u Rijeci dolazi do ustanka oko 4.000 lučkih radnika zbog niske plaće, nedovoljne stambene izgradnje, uvjeta rada i povećanja norme (dvostruko viša nego kod londonskih dokera). Ogorčeni dokeri ulaze u centar grada ganjajući tadašnjeg direktora Luke Kazimira Jelovicu. Tada se prvi i posljednji put nakon rata pomiče Pokretni most na Mrtvom kanalu, kako im se ne bi pridružili dokeri iz Porto Baroša. Sutradan su jake policijske snage iz SR Slovenije i SR Hrvatske preplavile centar Rijeke i uvele opsadno stanje. Tada su uhapšeni vođe ustanka.
1971. predsjednik Općine Rijeka Dragutin Haramija započinje sredstvima Općine izgradnju autoputa kroz Grobničko polje te zapadnog dijela Riječke zaobilaznice.
7.678 Riječana krajem juna 1991. potpisuje Antiratnu peticiju kojom se zahtijeva od hrvatskih vlasti da izazivanjem ratnih sukoba ne rješava političku krizu (po uzoru na Sloveniju).
1991-1995. riječki MUP je zabolježio 150 terorističkih činova od strane nacionalističkih prorežimskih paramilitarnih snaga usmjerenih na politički nepodobne (aktiviste i na Televiziju Rijeka - Televisione Fiume) i na sugrađane srpske nacionalnosti u cilju zastrašivanja i etničkog čišćenja.
Operacija spašavanja Rijeke. Kada u jesen 1991, po uzoru na slovensku ratnu opciju odcjepljenja, režim u Zagrebu naređuje napade partijskih paramilitarnih jedinica na kasarne JNA, riječki HDZ regrutira oko 1.000 mladih riječkih vojnih obveznika, naoružava ih i šalje da napadnu kasarnu u Klani.
1992. Zagreb ukida općinu Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica, te općine Viškovo. Formirana je Županija Primorsko-goranska koja obuhvaća Kvarner i Gorski kotar.
2003. Kreativna republika Benčić proglašava odcjepljernje od Grada Rijeke u cilju zaštite arhitektonske cjeline Benčića. Republika je srušena miniranjem energane i rušenjem paviljona unatoč "art barikadama" sačinjenih od umjetničkih radova i instalacija i unatoč živom zidu aktivista.
2003-2010. kse ruše tri kulturno-povijesna objekta: Secesijske garaže iz 1905. (najstarije u jugoistočnoj Evropi), Sušački kolodvor iz 1938. originalne arhitekture po uzoru na Lovranske vile te historicistički paviljon s kraja XIX st. u arei Benčića
2020. Rijeka postaje Evropska metropola kulture - EPK 2020
Prvi torpedo izrađen je u Rijeci. Projektirali i izradili su ga Giovanni Luppis, pomorski kapetan te Robert Whitehead, engleski inženjer
Rijeka 1899. uvodi električni tramvaj dok su u Zagrebu konji vukli tramvaje do 1910. g. Snimljeno u današnjoj Ulici L. A. AdamichaU Rijeci je prvi put u historiji fotografiran let puščanog zrna. Učinio je to Dr. Peter Salcher
Riječki kirurg Antonio Grossich prvi je 1907. uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate
Prvo komunalno groblje u Evropi izgrađeno je u Rijeci, na Kozali
Prve novine štampane na italijanskom jeziku (uključujući Italiju) «Notizie del giorno» štampane su u Rijeci
Prva država koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je D'Annunzijeva riječka Italijanska Regencija Kvarnera
Prva međunarodna fudbalska utakmica na tlu današnje Hrvatske igrala se u Rijeci 1905. između lokalnog kluba Atletico Fiumano i kluba s broda SS Slavonia, kompanije Cunard Line, koji je plovio na liniji Rijeka-New York
Na Trsatu je Laval Nugant otvorio prvi muzej u Hrvatskoj. Kolekcija je završila u Zagrebu i nikad vraćena.
u Rijeci je 1896. godine bila otvorena prva tvornica čokolade na Balkanu [1]
1905. je izgrađena prva autogaraža na prostoru jugoistočne Evrope jedinstvene arhitekture s 14 bokseva orijentalnog secesijskog stila smještenih oko trga kružnog oblika, nalazila se na vrhu Via Ciotta (od 1956. Ul. Erazma Barčića).
Rijeka je bila nezavisna država (Stato Libero Fiume) od 8. septembra 1920. do 24. januara 1924. i da je njen izabrani predsjednik Riccardo Zanella zahtijevao od međunarodne zajednice i Tita 1945. godine obnovu nezavisnosti.
Rječina 12 stoljetna granica Rijeke prema Hrvatskoj. Granični most između Italije i Jugoslavije 1933.Od 1918. do 1924. Rijeka je izdavala međunarodno priznate poštanske marke. U filatelističkoj literaturi se nalaze po nazivom Fiume. Isto tako Rijeka ima svoju valutu - riječka kruna
U D'Annunzijevu okupiranu Rijeku dolaze mnogi umjetnici, među njima i osnivač futurizma Filippo Tommaso Marinetti (u septembru 1919.), ali ga rojalista D'Annunzio uskoro istjera zbog Marinettijevog propagiranja republikanskih ideja
Američki predsjednik Wilson je 1919. predložio Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih Naroda
Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su 7 država (settebandiere): Austro-Ugarsku, D'Annunzijevu Italijansku Regenciju Kvarnera, Slobodnu Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich (Njemačku), SFR Jugoslaviju (SR Hrvatsku) i Republiku Hrvatsku
Rijeka je 80-ih godina XIX. v. imala industrijsku proizvodnju veću od čitave Hrvatske
U kasnom XIX. i ranom XX. v. Riječani su ravnopravno koristili 4 jezika: hrvatskosrpski, iitalijanski, mađarski i njemački, a izlazile su novine na 5 jezika (pored navedenih i na latinskom jeziku). Ital. jez. je bio u Rijeci službeni jezik sve dok Hrvatska 1990-ih nije ukinula to stečeno parvo
Rijeka je početkom XX. st. imala veći broji mjesta za gledaoce u kazalištima i kinima nego čitava Hrvatska
U Rijeci su se govorila 2 dijalekta, Recani su govorili cakavski ekavski (nestao nakon 2.svj.rata), a Fijumani svojim idiomom venetskog dijalektal (dialetto fiumano) s utjecajem cakavskog i u manjoj mjeri njemačkog. koji je u nestajanju (npr. Mi gavevo perduto le ciavi che ga trovà la mia mlecariza. El Nini me dise per zinque volte che son una mona, ma xe ciaro che non xe vero.)
Palazzo Arbori, prvvi neboder u ItalijiPCSLF - Komunistička partija Slobodne Države Rijeke-Partito comunista di Stato libero Fiume osnovana 1921. godine bila je među najmanjim članicama III. Internacionale (150 članova). Manje su bile npr. komunističke stranke Palestine i Turkestana. Generalni sekretar je bio Simon Arpad.
U Rijeci, od 55.000 Riječana prije rata, danas živi oko 3.O00 autohtonih Riječana (i njihovih potomaka), a osim većinski naseljenog hrvatskog stanovništva nakon 2. sv. r., u Rijeci danas žive i pripadnici 11 većih etničkih zajednica - Italijani, Srbi, Židovi, Albanci, Bošnjaci, Česi, Mađari, Crnogorci, Romi, Slovaci i Slovenci
Sveučilište u Rijeci osnovali sui 1627. juzuiti, a suvremeno visoko školstvo zapocinje 1857. osnivanjem Mornaricke akademije
Rječina je bila viševjekovna granica izmedju Hrvatske i Habsburške monarhije ili Corpusa separatuma Ugarske. a od 1920-1941. bila državna granica – zapadna obala (Rijeka) pripadala je Riječkoj državi (1920-24) i Italiji (1924-43), a istočna (Sušak) Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevini Jugoslaviji
Jugolira je bio novac koji se koristio nakon 2. svj. rata do 1947/48. g. u Rijeci, tj. čitavoj Okupacionoj zoni Julijske krajine
Poslije 2.svj. rata, Rijeka je kao dio Julijske krajine trebala biti 7. republika u sastavu jugoslavenske federacije - Republika Julija - zbog multietničkog sastava tog područja, kao i radi specifične povijesti. Toj Titovoj namjeri se suprostavlja hrv. i slov. rukovodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem i Edvardom Kardeljem, koji između sebe dijele Julijsku krajinu, što je izazvalo egzodus 200 do 250.000 stanovnika s ovog područja.
U XIX. vijeku u Rijeci je djelovalo 20 konzulata te je imala preko 20 hotela u razdoblju uoči I. svjetskog rata
U svojoj novijoj povijesti Rijeka je, pored autohtonog imena Reka i Fiume imala 3 službena imena – hrvatsko ime Rijeka i talijansko i mađarsko ime Fiume te stari njemački naziv Sankt Veit am Pflaum
János Kádár, dugogodišňji vođa mađarske komunističke partije i prvi čovjek socijalističke Mađarske je rođen u Rijeci 1912. Godini
Bioloṩki otac šahovskog velemastora Bobbyja Fischera bio je Riječanin Paul Nemenyi
Riječki neboder je prvi neboder izgrađen u Italiji, a Sušački neboder (pored Albanije u Beogradu) je prvi neboder izgrađen u Jugoslaviji
Rijeka ima svoju Maginot liniju na Katarini i Velom vrhu, obrambenu liniju koju je gradila Italija s bunkerima spojenim kilometarskim tunelima po kojima su vozili vagoneti, podzemnim skladištima i prostorima za boravak vojnika, podzemnom artiljerijom koju se podizalo za djelovanje. Prilikom operacija za oslobođenje Rijeke 1945. na toj je liniji poginulo preko 2.000 partizana
Riječki pokretni most je željeznički most na ulazu u Mrtvi kanal koji se okreće oko svoje osi kako bi omogučio uplovljavanje brodića se nakon II. sv. rata nije pomicao osim 1969. za vrijeme velike pobune lučkih radnika kako bi se spriječilo da se dokeri iz Porto Baroša pridruže riječkim lučkim radncima
Rijeka ima mnoge stare fijumanske starogradske pjesme (poput Xe meio un bicer del dalmato) od kojih je neke komponirao i Ivan Zajc (Le sartorele fiumane), a Fiumara, kao pristanište mnogih dalmatinskih bracera (transport vina, voća i povrća), opjevana je i u dalmatinskoj narodnoj Kad su se dva Bracanina inkotrala na Fjumeri
Legendarni Ernesto Che Guevara je na čelu kubanske delegacije 19. VIII. 1959. posjetio Rijeku (brodogradilište „3. maj“, Trsatsku gradinu te prošetao centrom grada)
Rijeka je imala prvi disko-klub u Jugoslaviji i među prvima u čitavoj kontinentalnoj Evropi. Bio je to "Husar", otvoren u jesen 1957. u Dežmanovoj 3., a pokrenulo ga je riječko "Društvo prijatelja zabavne muzike" na čelu s Vitom Franovichem.i djelovao je do 1964.
Crvena Rijeka je politikantska sintagma nadjenuta Rijeci u kapitalističkoj Hrvatskoj od strane radikalne desnice jer Riječani preko 30 godina glasaju za SDP, nešto umjereniju liberalnu stranku političkog centra
U Rijeci se trenutačno nalazi najveći trgovački centar u ovom dijelu Evrope, poznatiji kao Tower Centar Rijeka na Pećinama (popularni WC Centar).
Napomena: Nastao iz stare općine Rijeka. Od 1857. do 1948. te u 1981.i 1991. sadrži dio podataka općine Jelenje, a u 1910., 1921., 1961. i 1971. za grad Bakar. U 1857., 1869., 1921. i 1931. dio podataka sadržan je u gradu Kastav. Od 1857. do 1971. te u 1981. i 1991. sadrži dio podataka za općinu Kostrena.
Liceo - Italijanska srednja školaZgrada bivše Pedagoške akademije - O.Š. Nikola Tesla
Na području Grada Rijeke radi 28 ustanova osnovnoškolskog obrazovanja, od kojih je Grad Rijeka osnivač njih 24, kao i 20 srednjih škola, 5 gimnazija: Andrije Mohorovičića, Prva riječka, Prva sušačka, Privatna gimnazija Pećine i Salezijanska klasična, zatim je tu Talijanski liceo - Scuola media superiore italiana di Fiume (SMSI) te 12 stručnih škola: Ekonomska škola Mije Mirkovića, Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo, Medicinska škola, Građevinska tehnička škola, Građevinska škola za industriju i obrt, Tehnička škola za strojarstvo i brodogradnju, Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo (ex Elektrotehnička škola Rijeka), Elektroindustrijska i obrtnička škola, Prometna škola, Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja, Prirodoslovna i grafička škola i Trgovačka i tekstilna škola te dvije škole umjetničkog usmjerenja: Škola za primijenjenu umjetnost i Srednja muzička škola "Ivan Matetić Ronjgov".
Od 1973. godine Rijeka je univerzitetski grad. U sklopu Riječkog univerziteta danas djeluju Akademija primijenjenih umjetnosti, Ekonomski, Filozofski, Građevinski, Medicinski, Fakultet zdravstvenih studija (ex Fakultet medicinskih znanosti), Pomorski, Pravni, Tehnički te Učiteljski fakultet, univerzitetska biblioteka (Sveučilišna knjižnica Rijeka) i Studentski centar. U sklopu Riječkog univerziteta u Puli djeluju i Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, Filozofski fakultet i Viša učiteljska škola. U Gospiću takođe deluje Viša učiteljska škola, dok u Opatiji (Ika) deluje Fakultet za turistički i hotelski menadžment (ex Hotelijerski fakultet).
Astronomski centar Rijeka na Vežici
Po uzoru na angloameričke univerzitete u Rijeci je trend premještanja studenata iz centra grada i smještanja u izolirnu kasarnu na Trsatu. U Kampusarnu (kampus+kasarna) je prioritetno preseljen Filozofski fakultet (smješten u zgradi bivše ugarske Nautičke akademije na Belvederu) čiji su studenti bili inicijalno paljenje za mnoge društvene nemire (proteste) u Rijeci.
U Rijeci postoje i studije koji nisu u sastavu Riječkog univerziteta: nakon što je nadležno ministarstvo u Zagrebu zabranilo djelovanje Muzičkog konzervatorija Ina Mirkovića (zbog nedostatne opremljenosti - 19 klavira) te odbijanja Grada da Ivo Pogorelić na Costabelli otvori svoju školu, uveden je instant studij na Glazbenoj akademiji iz Zagreba koji je 2018. Ministarstvo ukinulo. Zbog naraslih režimskih potreba u hrvatskim školama otvoren je i studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu,
U Rijeci djeluje i znanstveno-edukativni Astronomski centar Rijeka.
Pored Narodnog sveučilišta u Rijeci djeluje i Veleučilište (ex više škole). Veleučilište u Rijeci se sastoji od ukupno 14 stručnih studija, preddiplomskih i specijalistički diplomski: Informatika, Mediteranska poljoprivreda, Cestovni promet, Održivi agroturizam, Poduzetništvo. Sigurnost na radu, Telematika, Vinarstvo, Željeznički promet i Informacijska tehnologija u poslovanju.
[1] Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ, popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998., ISBN953-6667-07-X, ISBN978-953-6667-07-9;
.gif)
Hrvatska
Primorsko-goranska
.jpg)
.jpg)
![Željeznička stanica u Rijeci iz 1891]]. godine](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e1/HZ_Rijeka_2_0308.jpg/120px-HZ_Rijeka_2_0308.jpg)
Željeznička stanica u Rijeci iz 1891]]. godine![Atrij Guvernerove palače u Rijeci sagrađene 1897]]. godine.](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4a/PPMHP_Rijeka_1_70208.jpg/120px-PPMHP_Rijeka_1_70208.jpg)
Atrij Guvernerove palače u Rijeci sagrađene 1897]]. godine.
Riječki Korzo![Tvornica papira Rijeka oko 1900]]. godine](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/10/Hartera.jpg/120px-Hartera.jpg)
Tvornica papira Rijeka oko 1900]]. godine![Palača Jadran oko 1900]]. godine](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/50/Adria-Palast.jpg/120px-Adria-Palast.jpg)
Palača Jadran oko 1900]]. godine![Riječka luka oko 1900]]. godine](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/34/Fiume.png/120px-Fiume.png)
Riječka luka oko 1900]]. godine
Kip pape Ivana Pavla II na Trsatu, istočnom dijelu Rijeke![Željeznička stanica u Rijeci iz 1891]]. godine](/wiki/Datoteka:HZ_Rijeka_2_0308.jpg)
![Atrij Guvernerove palače u Rijeci sagrađene 1897]]. godine.](/wiki/Datoteka:PPMHP_Rijeka_1_70208.jpg)
![Tvornica papira Rijeka oko 1900]]. godine](/wiki/Datoteka:Hartera.jpg)
![Palača Jadran oko 1900]]. godine](/wiki/Datoteka:Adria-Palast.jpg)
![Riječka luka oko 1900]]. godine](/wiki/Datoteka:Fiume.png)
